II-II, q. 95, a. 4
O gatanju koje biva po demonima
Prigovor 1. Čini se da gatanje koje biva po zazivanjima demonâ nije nedopušteno. Krist naime nije ništa nedopušteno počinio, prema onome iz 1 Pt 2: koji grijeha ne učini. Ali Gospodin je upitao demona: kako ti je ime? Koji odgovori: Legija, jer nas je mnogo, kako se nalazi u Mk 5. Dakle, čini se da je dopušteno pitati demone za nešto skriveno.
Prigovor 2. Nadalje, duše svetaca ne povlađuju onima koji nedopušteno ispituju. Ali Šaulu koji je ispitivao o ishodu budućega rata od žene koja je imala pitonskoga duha ukazao se Samuel i prorekao mu budući ishod, kako se čita u 1 Sam 28. Dakle, gatanje koje biva po ispitivanju demonâ nije nedopušteno.
Prigovor 3. Nadalje, čini se dopuštenim istraživati istinu od nekoga koji zna, a koju je korisno znati. Ali katkad je korisno znati neke skrivene stvari koje se po demonima mogu saznati, kao što se vidi u pronalaženju ukradenoga. Dakle, gatanje koje biva po zazivanju demonâ nije nedopušteno.
Naprotiv, kaže se u Pnz 18: „Neka se ne nađe u tebe tko bi zapitkivao vračare, niti se s pitonima savjetovao“.
Odgovaram: svako gatanje koje biva po zazivanjima demonâ jest nedopušteno, iz dvostrukoga razloga. Od kojih se prvi uzima sa strane počela gatanja, a to je savez izričito sklopljen s demonom po samome zazivanju demona. A to je posve nedopušteno. Odatle se protiv nekih kaže u Iz 28: „Rekoste: sklopismo savez sa smrću, i s Podzemljem načinismo ugovor“. A još bi teže bilo ako bi se žrtva ili štovanje zazvanomu demonu iskazalo. Drugi se razlog uzima sa strane budućega ishoda. Demon naime, koji smjera na propast ljudi, iz takvih svojih odgovora, čak i ako katkad istinu kaže, namjerava ljude priviknuti na to da mu se vjeruje, i tako ih namjerava privesti k nečemu što je štetno za ljudsko spasenje. Odatle Atanazije, tumačeći ono što se nalazi u Lk 4: zaprijeti mu govoreći: umukni, kaže: „Premda je demon istinu priznavao, susprezao je ipak Krist njegov govor, da ne bi zajedno s istinom i svoju zloću razglasio. Da i nas privikne da ne marimo za takve, pa i ako se čini da istinu govore; jer bezbožno je da se, dok nam je nazočno Božje Pismo, od đavla poučavamo“.
Odgovor na 1. prigovor: kako Beda kaže, na Lk 8, „ne raspituje se Gospodin kao neupućen, nego da bi, nakon što se prizna pošast koju je podnosio, krepost onoga koji liječi sjajnije zasjala“. Jedno je pak pitati nešto demona koji se sam od sebe pojavi, što je katkad dopušteno radi koristi drugih, osobito kada se božanskom moći može prisiliti na govorenje istine; a drugo je demona zazivati radi stjecanja spoznaje skrivenih stvari od njega.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže Simplicijanu, „nije besmisleno vjerovati da je po nekom promislu bilo dopušteno da se, ne po prevlasti čarobnjačkoga umijeća ili moći, nego po skrovitu promislu, koji je vračari i Šaulu bio skriven, duh pravednika pokaže očima kralja, kako bi ga udario božanskom presudom. Ili, nije se uistinu duh Samuelov iz svoga počinka probudio, nego neko priviđenje i maštovita varka, načinjena đavolskim smicalicama, koju Pismo naziva Samuelom, kao što se običavaju slike stvari nazivati imenima samih stvari“.
Odgovor na 3. prigovor: nikakva se vremenita korist ne može usporediti sa štetom duhovnoga spasenja, koja prijeti iz istraživanja skrivenoga po zazivanju demonâ.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.