II-II, q. 94, a. 3
Je li najteži među grijesima
Prigovor 1. Čini se da idolopoklonstvo nije najteži od grijeha. Najgore se naime protivi najboljemu, kako se kaže u VIII. Ethic. Ali unutarnji kult, koji se sastoji u vjeri, nadi i ljubavi, bolji je od vanjskoga kulta. Dakle, nevjera, očaj i mržnja prema Bogu, koji se protive unutarnjemu kultu, teži su grijesi od idolopoklonstva, koje se protivi vanjskomu kultu.
Prigovor 2. Nadalje, utoliko je neki grijeh teži ukoliko je više protiv Boga. No izravnije se čini da netko djeluje protiv Boga huleći ili vjeru pobijajući, nego kult Božji drugome iskazujući, što pripada idolopoklonstvu. Dakle, hula ili pobijanje vjere teži je grijeh od idolopoklonstva.
Prigovor 3. Nadalje, manja se zla većim zlima čine kažnjenima. Ali grijeh je idolopoklonstva kažnjen grijehom protiv naravi, kako se kaže u Rim 1. Dakle, grijeh protiv naravi teži je od grijeha idolopoklonstva.
Prigovor 4. Nadalje, Augustin kaže, u XX Contra Faust.: „Niti vas, naime manihejce, poganima nazivamo, niti sljedbom pogana, nego kažemo da imate s njima neku sličnost, po tome što mnoge bogove štujete. No vi ste od njih daleko gori, jer oni štuju ono što jest, premda se za bogove ne smije štovati; vi pak štujete ono što uopće nije“. Dakle, porok je krivovjerne opačine teži od idolopoklonstva.
Prigovor 5. Nadalje, na ono iz Gal 4: „Kako se ponovno vraćate k nemoćnim i bijednim počelima?“, Jeronimova Glosa kaže: „Obdržavanje Zakona, kojemu su tada bili predani, bilo je grijeh gotovo ravan robovanju idolima, kojemu su se prije obraćenja posvećivali“. Dakle, grijeh idolopoklonstva nije najteži.
Naprotiv, u Lev 15, na ono što se kaže o nečistoći žene koja trpi odljev krvi, Glosa veli: „Svaki je grijeh nečistoća duše, ali idolopoklonstvo ponajviše“.
Odgovaram: težina se nekoga grijeha može promatrati dvostruko. Na jedan način, sa strane samoga grijeha. I tako je grijeh idolopoklonstva najteži. Kao što se naime u zemaljskoj državi čini najtežim to da netko kraljevsku čast iskaže drugome a ne pravomu kralju, jer koliko je do njega, sav red države remeti; tako se u grijesima koji se protiv Boga čine, a koji su ipak najveći, čini najtežim to da netko božansku čast iskaže stvorenju, jer koliko je do njega, čini drugoga Boga na svijetu, umanjujući božansku vladavinu. Na drugi način može se težina grijeha promatrati sa strane onoga koji griješi, kao što se kaže da je teži grijeh onoga koji griješi svjesno nego onoga koji griješi iz neznanja. I prema tome ništa ne priječi da teže griješe krivovjernici, koji svjesno kvare vjeru koju su primili, nego idolopoklonici koji iz neznanja griješe. I slično također neki drugi grijesi mogu biti veći zbog većega prezira onoga koji griješi.
Odgovor na 1. prigovor: idolopoklonstvo pretpostavlja unutarnju nevjeru, i dodaje izvana nedoličan kult. Ako pak idolopoklonstvo bude samo vanjsko bez unutarnje nevjere, dodaje se krivnja lažnosti, kako je prije rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: idolopoklonstvo uključuje veliku hulu, ukoliko se Bogu oduzima jedinstvenost gospodstva. I djelom pobija vjeru idolopoklonstvo.
Odgovor na 3. prigovor: budući da je od naravi kazne to da bude protiv volje, grijeh po kojemu se drugi kažnjava mora biti očitiji, da po tome čovjek samome sebi i drugima postane mrzak, no ne mora biti teži. I prema tome, grijeh protiv naravi manji je od grijeha idolopoklonstva, ali jer je očitiji, postavlja se kao prikladna kazna za grijeh idolopoklonstva: da naime, kao što je čovjek po idolopoklonstvu izvrnuo red božanske časti, tako po grijehu protiv naravi trpi sramotno izopačenje vlastite naravi.
Odgovor na 4. prigovor: manihejsko krivovjerje, čak i s obzirom na rod grijeha, teže je od grijeha drugih idolopoklonika, jer više krnje božansku čast postavljajući dva oprečna boga i mnoge isprazne basne o Bogu izmišljajući. Drukčije je pak s drugim krivovjernicima, koji jednoga Boga ispovijedaju i njega jedinoga štuju.
Odgovor na 5. prigovor: obdržavanje Zakona u vrijeme milosti nije posve jednako idolopoklonstvu prema rodu grijeha, nego gotovo jednako, jer oboje je vrsta pogubnoga praznovjerja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.