II-II, q. 94, a. 4
O uzroku ovoga grijeha
Prigovor 1. Čini se da uzrok idolopoklonstva nije bio sa strane čovjeka. U čovjeku naime nema ničega osim ili naravi, ili kreposti, ili krivnje. Ali uzrok idolopoklonstva nije mogao biti sa strane naravi čovjeka, štoviše naravni razum čovjeka nalaže da je jedan Bog, i da mrtvima ne treba božanski kult iskazivati, niti neživim stvarima. Slično također ni idolopoklonstvo nema uzrok u čovjeku sa strane kreposti, jer „ne može dobro stablo donijeti loše plodove“, kako se kaže u Mt 7. Niti također sa strane krivnje, jer, kako se kaže u Mudr 14: „Štovanje bezbožnih idola uzrok je svakoga zla, i početak i svršetak“. Dakle, idolopoklonstvo nema uzrok sa strane čovjeka.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se uzrokuje sa strane čovjeka, u svako se vrijeme nalazi u ljudima. No idolopoklonstvo nije uvijek postojalo, nego se u drugome razdoblju čita da je izmišljeno: bilo od Nimroda, koji je, kako se kaže, prisiljavao ljude da se vatri klanjaju; bilo od Nina, koji je dao da se klanjaju kipu njegova oca Bela. Kod Grka pak, kako Izidor navodi, „Prometej je prvi likove ljudi od gline načinio; Židovi pak kažu da je Jišmael prvi kipove od gline načinio“. Prestalo je također u šestome razdoblju idolopoklonstvo u velikom dijelu. Dakle, idolopoklonstvo nije imalo uzrok sa strane čovjeka.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u XXI De Civ. Dei: niti se moglo isprva, osim kad su oni, naime demoni, „poučavali, saznati što tko od njih želi, čega se gnuša, kojim se imenom poziva, kojim sili, odakle su čarobnjačka umijeća i njihovi tvorci nastali“. No čini se da je isti razlog i o idolopoklonstvu. Dakle, uzrok idolopoklonstva nije sa strane ljudi.
Naprotiv, kaže se u Mudr 14: „Ljudska ispraznost ove“, naime idole, „izmisli na svijetu“.
Odgovaram: dvostruk je uzrok idolopoklonstva. Jedan doista pripravni (dispositiva). I taj bijaše sa strane ljudi. I to trojako. Ponajprije doista, iz neurednosti osjećaja, ukoliko su naime ljudi nekoga čovjeka ili previše ljubeći ili previše štujući, božansku čast njemu iskazivali. I taj se uzrok navodi u Mudr 14: „Ožalošćen gorkom tugom otac načini kip prebrzo ugrabljenoga sina; i onoga koji je tada, kao čovjek, bio mrtav, poče štovati kao Boga“. I ondje se također dodaje da su „ljudi, robujući ili strasti ili kraljevima, neizrecivo ime“, naime božanstva, drveću i kamenju nadijevali. Drugo, zbog toga što se čovjek po naravi raduje prikazu, kako Filozof kaže u svojoj Poetici. I stoga neuki ljudi u početku videći po marljivosti umjetnika izražajno načinjene kipove ljudi, kult božanstva njima su iskazivali. Odatle se kaže u Mudr 13: „Ako koji drvodjelja posiječe iz šume ravno drvo, te ga po znanju svoga umijeća uobliči i prispodobi obličju čovjeka, za svoj imutak, i djecu i brak, zavjetujući se, moli“. Treće, zbog nepoznavanja pravoga Boga, čiju uzvišenost ljudi ne razmatrajući, nekim stvorenjima, zbog ljepote ili moći, kult božanstva iskazivahu. Odatle se kaže u Mudr 13: „Niti pazeći na djela prepoznaše tko je tvorac; nego ili vatru, ili vjetar, ili brzi zrak, ili krug zvijezda, ili silnu vodu, ili sunce, ili mjesec, upravljače svemira, bogovima smatrahu“. Drugi je pak uzrok idolopoklonstva bio dovršujući (consummativa), sa strane demonâ, koji su se ponudili za štovanje ljudima u zabludi u idolima, dajući odgovore i čineći neka djela koja su se ljudima činila čudesnima. Odatle se i u Ps kaže: „Svi bogovi pogana zlodusi su“.
Odgovor na 1. prigovor: pripravni uzrok idolopoklonstva bijaše, sa strane čovjeka, nedostatak naravi bilo po neznanju razuma, bilo po neurednosti osjećaja, kako je rečeno. A to također pripada krivnji. Kaže se pak da je idolopoklonstvo uzrok, početak i svršetak svakoga grijeha jer nema nijednoga roda grijeha koji katkad idolopoklonstvo ne proizvede: bilo izričito navodeći, na način uzroka; bilo prigodu pružajući, na način početka; bilo na način cilja, ukoliko su se neki grijesi preuzimali u kult idola, kao usmrćenja ljudi i sakaćenja udova, i drugo takvo. Pa ipak neki grijesi mogu idolopoklonstvu prethoditi, koji čovjeka za nj pripravljaju.
Odgovor na 2. prigovor: u prvome razdoblju nije bilo idolopoklonstva zbog svježega spomena na stvaranje svijeta, iz kojega je još u umu ljudi živjela spoznaja o jednome Bogu. U šestome je pak razdoblju idolopoklonstvo isključeno po nauku i moći Krista, koji je nad đavlom pobijedio.
Odgovor na 3. prigovor: onaj razlog polazi od dovršujućega uzroka idolopoklonstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.