Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 94, a. 2

Je li grijeh

Prigovor 1. Čini se da idolopoklonstvo nije grijeh. Ništa naime nije grijeh što prava vjera preuzima u kult Božji. Ali prava vjera preuzima neke likove za božanski kult, jer i u Šatoru sastanka bili su likovi kerubina, kako se čita u Izl 25; i u Crkvi se postavljaju neki likovi kojima se vjernici klanjaju. Dakle, idolopoklonstvo, po kojemu se idolima klanja, nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, svakome višem valja iskazati štovanje. Ali anđeli i duše svetih viši su od nas. Dakle, ako im se iskaže štovanje po nekom kultu, bilo žrtava bilo nečega takvoga, neće biti grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, najvišega Boga valja štovati unutarnjim kultom uma, prema onome iz Iv 4: Boga treba klanjati se u duhu i istini. I Augustin kaže, u Enchiridionu, da se Bog štuje vjerom, nadom i ljubavlju. Može se pak dogoditi da netko izvana idole štuje, a iznutra ipak od prave vjere ne odstupa. Dakle, čini se da bez krnjenja božanskoga kulta može netko izvana idole štovati.

Naprotiv, u Izl 20 kaže se: „Ne klanjaj im se“, naime izvana, „niti ih štuj“, naime iznutra, kako Glosa tumači i govori o rezbarenim likovima i slikama. Dakle, grijeh je idolima iskazivati vanjski ili unutarnji kult.

Odgovaram: o tome su neki dvostruko lutali. Neki su naime smatrali da je prinositi žrtvu i drugo što pripada latriji ne samo najvišemu Bogu, nego i drugima gore spomenutima, dužno i po sebi dobro, stoga što smatraju da svakoj višoj naravi valja iskazivati božansko štovanje, kao bližoj Bogu. Ali to se nerazborito tvrdi. Jer premda sve više moramo poštovati, ne duguje se ipak isto štovanje svima, nego se nešto posebno duguje najvišemu Bogu, koji na jedinstven način sve nadvisuje, a to je kult latrije. Niti se može reći, kako su neki smatrali, da „te vidljive žrtve odgovaraju drugim bogovima, a onomu najvišemu Bogu, kao boljemu, bolja, naime dužnosti čista uma“; jer, kako Augustin kaže u X De Civ. Dei, „vanjske su žrtve tako znakovi unutarnjih kao što su zvučne riječi znakovi stvari. Zbog toga, kao što moleći i hvaleći k njemu upravljamo riječi koje označavaju, onome komu same stvari u srcu koje označavamo prinosimo; tako, žrtvujući, moramo znati da se nikomu drugomu vidljiva žrtva ne smije prinositi doli onome čija u svojim srcima nevidljiva žrtva mi sami moramo biti“. Drugi su pak smatrali da vanjski kult latrije ne valja idolima iskazivati kao po sebi dobar ili potreban, nego kao usklađen s pučkim običajem; kako Augustin, u VI De Civ. Dei, navodi Seneku gdje govori: „Tako ćemo se, veli, klanjati da imamo na umu kako takav kult više pripada običaju nego zbilji“. I u knjizi De vera Relig. Augustin kaže „da bogoštovlje ne valja tražiti od filozofa, koji su iste obrede primali s pukom, a o naravi svojih bogova i vrhovnom dobru različita i oprečna mišljenja u školama izvikivali“. I tu su zabludu također slijedili neki krivovjernici tvrdeći da nije pogubno ako netko, zatečen u vrijeme progonstva, izvana štuje idole, dok ipak vjeru čuva u umu. Ali to je očito lažno. Budući naime da je vanjski kult znak unutarnjega kulta, kao što je pogubna laž ako tko riječima tvrdi suprotno od onoga što po pravoj vjeri drži u srcu, tako je također pogubna lažnost ako tko vanjski kult iskaže komu protiv onoga što osjeća u umu. Odatle Augustin kaže protiv Seneke, u VI De Civ. Dei, da je utoliko osuđenije štovao idole ukoliko je ono što je prijetvorno „činio tako činio da se smatralo kako s pukom iskreno čini“.

Odgovor na 1. prigovor: niti u Šatoru ili Hramu Staroga zakona, niti također sada u Crkvi likovi se ne postavljaju zato da im se iskazuje kult latrije, nego radi nekoga označavanja: da se po takvim likovima u umove ljudi utisne i potvrdi vjera o uzvišenosti anđela i svetaca. Drukčije je pak sa slikom Krista, kojoj se, po razlogu božanstva, duguje latrija, kako će se reći u trećem dijelu.

Odgovor na 2. prigovor: na drugi i treći prigovor očit je odgovor po onome što je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.