II-II, q. 94, a. 1
Je li idolopoklonstvo vrsta praznovjerja
Prigovor 1. Čini se da se idolopoklonstvo ne postavlja s pravom kao vrsta praznovjerja. Kao što su naime krivovjernici nevjernici, tako i idolopoklonici. Ali krivovjerje je vrsta nevjere, kako je gore navedeno. Dakle i idolopoklonstvo, a ne praznovjerja.
Prigovor 2. Nadalje, latrija pripada kreposti bogoštovlja, kojoj se protivi praznovjerje. Ali idolopoklonstvo (idololatria) čini se da se jednoznačno naziva latrijom s onom koja pripada pravomu bogoštovlju: kao što se naime težnja za lažnim blaženstvom jednoznačno naziva s težnjom za pravim blaženstvom, tako se kult lažnih bogova, koji se naziva idolopoklonstvo, čini da se jednoznačno naziva s kultom pravoga Boga, a to je latrija pravoga bogoštovlja. Dakle, idolopoklonstvo nije vrsta praznovjerja.
Prigovor 3. Nadalje, ono što nije ništa ne može biti vrsta nekoga roda. Ali čini se da idolopoklonstvo nije ništa. Kaže naime apostol, u 1 Kor 8: znamo da idol nije ništa na svijetu; i niže, u 10: što dakle? Kažem li „da je žrtvovano idolima išta? Ili da je idol išta?“ Kao da kaže: ne. Žrtvovati pak idolima vlastito pripada idolopoklonstvu. Dakle, idolopoklonstvo, budući kao ništa, ne može biti vrsta praznovjerja.
Prigovor 4. Nadalje, praznovjerju pripada iskazivati božanski kult onome komu se ne duguje. Ali božanski kult, kao što se ne duguje idolima, tako ni drugim stvorenjima; odakle se u Rim 1 neki kore zbog toga što „su štovali i služili radije stvorenju nego Stvoritelju“. Dakle, neprikladno se takva vrsta praznovjerja naziva idolopoklonstvo, nego bi se prije morala nazivati latrija stvorenja.
Naprotiv, u Dj 17 kaže se da „dok ih je Pavao u Ateni čekao, previrala je u njemu duša dok je promatrao grad pun idola“, a poslije je rekao: Atenjani, u svemu vas vidim kao odveć praznovjerne. Dakle, idolopoklonstvo pripada praznovjerju.
Odgovaram: kako je gore rečeno, praznovjerju pripada prelaziti dužnu mjeru božanskoga kulta. Što ponajprije biva kada se božanski kult iskazuje onome komu se ne smije iskazivati. Mora se pak iskazivati samo najvišemu nestvorenom Bogu, kako je gore navedeno, kada se raspravljalo o bogoštovlju. I stoga, kojemu god stvorenju se božanski kult iskazivao, praznovjerno je. Takav se pak božanski kult, kao što se osjetilnim stvorenjima iskazivao po nekim osjetilnim znakovima, primjerice žrtvama, igrama i drugim takvim stvarima; tako također iskazivao i stvorenju predstavljenom po nekom osjetilnom obliku ili liku, koji se naziva idol. Na različite se ipak načine božanski kult iskazivao idolima. Neki su naime po nekom zlosretnom umijeću pravili neke kipove koji su po djelovanju demonâ imali neke određene učinke, odakle su smatrali da je u samim kipovima nešto od božanstva; te da im se dosljedno tome duguje božanski kult. I to bijaše mišljenje Hermesa Trismegista; kako Augustin kaže u VIII De Civ. Dei. Drugi pak nisu iskazivali božanski kult samim kipovima, nego stvorenjima čiji su kipovi bili. I jedno i drugo od toga dotiče apostol, u Rim 1. Naime, s obzirom na prvo, kaže: „Zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga obličjem kipa raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova“. S obzirom pak na drugo, dodaje: „Štovali su i služili radije stvorenju nego Stvoritelju“. O tome je ipak bilo trostruko mišljenje. Neki su naime smatrali da su neki ljudi bili bogovi, koje su po njihovim kipovima štovali, kao Jupitera, Merkura i druge takve. Drugi su pak smatrali da je sav svijet jedan Bog, ne zbog tjelesne supstancije, nego zbog duše, za koju su vjerovali da je Bog, govoreći da Bog nije ništa drugo doli duša koja gibanjem i razumom upravlja svijetom; kao što se i čovjek naziva mudrim zbog duše, a ne zbog tijela. Odatle su smatrali da cijelomu svijetu, i svim njegovim dijelovima, valja iskazivati kult božanstva: nebu, zraku, vodi i svemu takvome. I na to su svodili imena i kipove svojih bogova, kako je Varon govorio, a pripovijeda Augustin, u VII De Civ. Dei. Drugi pak, naime platoničari, postavili su da postoji jedan najviši Bog, uzrok svega; poslije kojega su tvrdili da postoje neke duhovne supstancije od najvišega Boga stvorene, koje su nazivali bogovima, po sudioništvu naime u božanstvu, koje mi pak nazivamo anđelima; poslije kojih su postavljali duše nebeskih tijela; a pod njima demone, za koje su govorili da su neke zračne životinje; a pod njima su postavljali duše ljudi, za koje su vjerovali da se po zasluzi kreposti uzimaju u zajedništvo bogova ili demonâ. I svima su ovima iskazivali kult božanstva, kako Augustin pripovijeda, u XVIII De Civ. Dei. Za ova su pak dva posljednja mišljenja govorili da pripadaju naravnoj teologiji, koju su filozofi razmatrali u svijetu i poučavali u školama. Za drugo pak, o štovanju ljudi, govorili su da pripada basnoslovnoj teologiji, koja se prema pjesničkim izmišljotinama prikazivala u kazalištima. Za treće pak mišljenje, o kipovima, govorili su da pripada građanskoj teologiji, koju su prvosvećenici slavili u hramovima. Sve je to pak pripadalo praznovjerju idolopoklonstva. Odatle Augustin kaže, u II De Doct. Christ.: „Praznovjerno je što god je od ljudi ustanovljeno a pripada pravljenju i štovanju idola, ili štovanju stvorenja ili bilo kojega dijela stvorenja kao Boga“.
Odgovor na 1. prigovor: kao što bogoštovlje nije vjera, nego ispovijedanje vjere po nekim vanjskim znakovima, tako je praznovjerje neko ispovijedanje nevjere po vanjskom kultu. Koje ispovijedanje ime idolopoklonstva označava, a ne ime krivovjerja, nego samo lažno mišljenje. I stoga je krivovjerje vrsta nevjere, a idolopoklonstvo vrsta praznovjerja.
Odgovor na 2. prigovor: ime se latrije može uzeti dvostruko. Na jedan način može označavati ljudski čin koji pripada kultu Božjemu. I prema tome ne mijenja se značenje ovoga imena latrija, komu god se iskazivala, jer ono komu se iskazuje ne ulazi, prema tome, u njezinu definiciju. I prema tome latrija će se jednoznačno izricati prema tome što pripada pravomu bogoštovlju i prema tome što pripada idolopoklonstvu, kao što se plaćanje poreza jednoznačno izriče bilo da se iskazuje pravomu kralju, bilo lažnomu. Na drugi način uzima se latrija ukoliko je isto što i bogoštovlje. I tako, budući da je krepost, od njezine je biti da se božanski kult iskazuje onome komu se mora iskazivati. I prema tome latrija će se višeoznačno (aequivoce) izricati o latriji pravoga bogoštovlja i o idolopoklonstvu, kao što se razboritost višeoznačno izriče o razboritosti koja je krepost i o razboritosti koja je tijela.
Odgovor na 3. prigovor: apostol razumijeva da nije ništa na svijetu jer oni kipovi koji su se nazivali idolima nisu bili oživljeni niti su imali ikakvu moć božanstva, kako je Hermes tvrdio, kao da bi to bilo nešto sastavljeno od duha i tijela. I slično valja razumjeti da žrtvovano idolima nije ništa, jer po takvu žrtvovanju žrtvovano meso niti je zadobivalo kakvo posvećenje, kako su pogani mislili, niti kakvu nečistoću, kako su Židovi mislili.
Odgovor na 4. prigovor: iz općega običaja po kojemu su pogani štovali bilo koja stvorenja pod nekim likovima, nametnuto je ovo ime idolopoklonstvo za označavanje bilo kojega kulta stvorenja, čak i ako bi bivao bez kipova.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.