Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 92, a. 2

Ima li više dijelova ili vrsta

Prigovor 1. Čini se da nema različitih vrsta praznovjerja. Jer prema Filozofu, u I Topic., „ako se jedno od oprečnoga kaže višestruko, i preostalo“. Ali bogoštovlje, kojemu se praznovjerje protivi, nema različitih vrsta, nego se svi njegovi čini na jednu vrstu svode. Dakle, ni praznovjerje nema različitih vrsta.

Prigovor 2. Nadalje, opreke su oko istoga. Ali bogoštovlje, kojemu se protivi praznovjerje, jest oko onoga čime se usmjeravamo k Bogu, kako je gore navedeno. Ne može se dakle vrsta praznovjerja, koja se protivi bogoštovlju, promatrati prema nekim proricanjima ljudskih događaja ili prema nekim promatranjima ljudskih čina.

Prigovor 3. Nadalje, u Kol 2, na ono: „Što ima privid mudrosti u praznovjerju“, Glosa kaže: to jest u prijetvornu bogoštovlju. Dakle, i pretvaranje se mora postaviti kao vrsta praznovjerja.

Naprotiv, Augustin, u II De Doct. Christ., određuje različite vrste praznovjerja.

Odgovaram: kako je gore rečeno, mana bogoštovlja sastoji se u tome što se prelazi sredina kreposti prema nekim okolnostima. No kako je gore rečeno, ne mijenja svaka različitost iskvarenih okolnosti vrstu grijeha, nego samo kada se odnose na različite objekte ili različite ciljeve, jer prema tome moralni čini zadobivaju vrstu, kako je gore navedeno. Vrsta se dakle praznovjerja razlikuje ponajprije doista sa strane objekta. Može se naime božanski kult iskazati ili onome komu ga valja iskazati, naime pravomu Bogu, na način ipak nedoličan, i to je prva vrsta praznovjerja. Ili onome komu ga ne valja iskazati, naime bilo kojemu stvorenju. I to je drugi rod praznovjerja, koji se dijeli na mnoge vrste, prema različitim ciljevima: usmjerava se naime božanski kult ponajprije na iskazivanje štovanja Bogu. I prema tome prva je vrsta ovoga roda idolopoklonstvo, koje božansko štovanje nedolično iskazuje stvorenju. Drugo, usmjerava se na to da se čovjek pouči od Boga, kojega štuje. I tome pripada gatačko praznovjerje, koje demone pita za savjet po nekim savezima s njima sklopljenima, prešutnima ili izričitima. Treće, božanski se kult usmjerava na neko vođenje ljudskih čina prema odredbama Boga koji se štuje. I tome pripada praznovjerje nekih motrenja (observatio). I to troje dotiče Augustin, u II De Doct. Christ., govoreći „da je praznovjerno što god je od ljudi ustanovljeno a pripada pravljenju i štovanju idola“, i to pripada prvome. A poslije dodaje: „ili savjetovanjima i nekim ugovorima o znakovima s demonima uglavljenima i sklopljenima“, što pripada drugome. I malo poslije dodaje: ovomu rodu pripadaju svi privjesci (ligaturae) itd., što pripada trećemu.

Odgovor na 1. prigovor: kako Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom., „dobro nastaje iz jednoga i cjelovitoga uzroka, zlo pak iz pojedinačnih nedostataka“. I stoga se jednoj kreposti više mana protivi, kako je gore navedeno. Riječ pak Filozofova ima istinu u onim oprekama u kojima je isti razlog umnožavanja.

Odgovor na 2. prigovor: proricanja i neka motrenja pripadaju praznovjerju ukoliko ovise o nekim djelovanjima demonâ. I tako pripadaju nekim savezima s njima sklopljenima.

Odgovor na 3. prigovor: prijetvornim se bogoštovljem ondje naziva „kada se ljudskoj predaji primjenjuje ime bogoštovlja“, kako u Glosi slijedi. Stoga to prijetvorno bogoštovlje nije ništa drugo doli kult iskazan pravomu Bogu na nedoličan način, kao kad bi tko u vrijeme milosti htio štovati Boga prema obredu Staroga zakona. I o tome doslovno govori Glosa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.