Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 92, a. 1

Je li praznovjerje mana protivna bogoštovlju

Prigovor 1. Čini se da praznovjerje nije mana protivna bogoštovlju. Jedno se naime od protivnoga ne stavlja u definiciju drugoga. Ali bogoštovlje se stavlja u definiciju praznovjerja, kaže se naime da je praznovjerje bogoštovlje preko mjere obdržavano, kako je očito u Glosi na Kol 2, na ono: „Što ima privid mudrosti u praznovjerju“. Dakle, praznovjerje nije mana oprečna bogoštovlju.

Prigovor 2. Nadalje, Izidor kaže, u knjizi Etymol.: „Ciceron veli da su praznovjernima nazvani oni koji su po cijele dane molili i žrtvovali da bi im djeca ostala preživjela (superstites)“. Ali to se može činiti i prema kultu pravoga bogoštovlja. Dakle, praznovjerje nije mana oprečna bogoštovlju.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da praznovjerje uključuje neki pretišak. Ali bogoštovlje ne može imati pretiška, jer kako je gore rečeno, po njemu se ne može jednako Bogu vratiti onome što dugujemo. Dakle, praznovjerje nije mana oprečna bogoštovlju.

Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De decem chordis: „Dotičeš prvu žicu, kojom se štuje jedan Bog, i pade zvijer praznovjerja“. Ali kult jednoga Boga pripada bogoštovlju. Dakle, praznovjerje se protivi bogoštovlju.

Odgovaram: kako je gore rečeno, bogoštovlje je moralna krepost. Svaka pak moralna krepost počiva u sredini, kako je gore navedeno. I stoga se dvostruka mana moralnoj kreposti protivi: jedna doista prema pretišku; druga prema manjku. Događa se pak prijeći sredinu kreposti ne samo prema okolnosti koja se naziva koliko, nego također i prema drugim okolnostima. Odatle u nekim krepostima, kao u velikodušnosti i velebnome pregnuću (magnificentia), mana prelazi sredinu kreposti ne zato što bi k većemu nečemu težila nego krepost, nego možda k manjemu, prelazi ipak sredinu kreposti ukoliko čini nešto komu ne treba, ili kada ne treba, i slično prema drugim takvim okolnostima; kako je očito po Filozofu, u IV. Ethic. Tako je dakle praznovjerje mana oprečna bogoštovlju prema pretišku, ne zato što bi više iskazivala u božanskom bogoštovlju nego pravo bogoštovlje, nego zato što iskazuje božanski kult ili komu ne treba, ili na način na koji ne treba.

Odgovor na 1. prigovor: kao što se dobro metaforički kaže u zlim stvarima, ukoliko kažemo dobar razbojnik, tako se također i nazivi kreposti katkad u prenesenom smislu uzimaju u zlima, kao što se razboritost katkad postavlja za lukavstvo, prema onome iz Lk 16: „Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti“. I na taj način za praznovjerje se kaže da je bogoštovlje.

Odgovor na 2. prigovor: jedno je etimologija imena, a drugo značenje imena. Etimologija se promatra prema onome iz čega se ime nameće za označavanje, a značenje se pak imena promatra prema onome za čije se označavanje ime nameće. Što je katkad različito: naziv se naime kamena (lapis) nameće od ranjavanja noge (laesio pedis), no ipak to ne označava; inače bi željezo, budući da ranjava nogu, bilo kamen. Slično također za naziv praznovjerja nije nužno da označava ono iz čega je ime nametnuto.

Odgovor na 3. prigovor: bogoštovlje ne može imati pretiška prema apsolutnoj količini. Može ipak imati pretiška prema količini razmjera, ukoliko se naime u božanskom kultu čini nešto što se činiti ne smije.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.