Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 91, a. 2

Treba li pri hvalama Božjim primjenjivati napjeve

Prigovor 1. Čini se da napjeve ne treba uzimati za božansku hvalu. Kaže naime apostol, u Kol 3: „Poučavajte i opominjite sami sebe psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama“. Ali ništa ne smijemo uzimati u božansko bogoštovlje osim onoga što nam se autoritetom Pisma predaje. Dakle, čini se da se u božanskim hvalama ne smijemo služiti tjelesnim pjesmama, nego samo duhovnima.

Prigovor 2. Nadalje, Jeronim, na ono iz Ef 5: „Pjevajući i slaveći u srcima svojim Gospodina“, kaže: „Neka ovo čuju mladići kojima je u Crkvi služba pjevanja: Bogu valja ne glasom, nego srcem pjevati, niti valja na način tragedija grlo i ždrijelo mašću mazati, da se u Crkvi kazališni napjevi i pjesme slušaju“. Dakle, za hvale Božje ne valja napjeve uzimati.

Prigovor 3. Nadalje, hvaliti Boga pristoji malima i velikima, prema onome iz Otk 19: „Hvalu navješćujte Bogu našemu, svi sluge njegovi i koji se bojite njega, mali i veliki“. Ali većima koji su u Crkvi ne priliči pjevati, jer Grgur kaže, a nalazi se u Dekretima, dist. 92, pogl. In sancta Romana Ecclesia: „Ovom uredbom određujem da na ovoj stolici poslužitelji svetoga oltara ne smiju pjevati“. Dakle, napjevi ne pristaju božanskim hvalama.

Prigovor 4. Nadalje, u Starom se zakonu Bog hvalio glazbalima i ljudskim napjevima, prema onome iz Ps: „Slavite Gospodina na citari; na harfi od deset žica pjevajte mu; pjevajte mu pjesmu novu“. Ali glazbala, kao citare i harfe, Crkva ne uzima u božanske hvale, da se ne čini kako se povodi za židovstvom. Dakle, po jednakom razlogu, ni napjeve ne valja u božanske hvale uzimati.

Prigovor 5. Nadalje, glavnija je hvala uma nego hvala usta. Ali hvala se uma priječi po napjevima: kako zato što se nakana pjevačâ odvraća od razmatranja onoga što pjevaju dok se trude oko pjevanja; tako također i zato što ono što se pjeva drugi manje mogu razumjeti nego ako bi se bez pjevanja izgovaralo. Dakle, napjeve ne treba primjenjivati pri božanskim hvalama.

Naprotiv, blaženi Ambrozije u Milanskoj je Crkvi ustanovio napjeve, kako Augustin navodi u IX Confess.

Odgovaram: kako je rečeno, glasovna je hvala zato nužna da se čovjekov osjećaj potakne k Bogu. I stoga sve što za to može biti korisno, u božanske se hvale prikladno uzima. Bjelodano je pak da se prema različitim melodijama zvukova ljudske duše na različite načine raspoložuju, kako je očito po Filozofu, u VIII Polit., i po Boetiju, u uvodu u glazbu. I stoga je spasonosno bilo ustanovljeno da se u božanske hvale napjevi uzmu, kako bi se duše slabih više potaknule na pobožnost. Odatle Augustin kaže, u X Confess.: „Priveden sam tome da odobravam običaj pjevanja u Crkvi, kako bi se po ugodama ušiju duh slabijih uzdigao u osjećaj pobožnosti“. A o samome sebi kaže, u IX Confess.: „Plakao sam u tvojim hvalospjevima i pjesmama, snažno potresen glasovima tvoje slatkozvučne Crkve“.

Odgovor na 1. prigovor: duhovnim pjesmama mogu se nazvati ne samo one koje se iznutra pjevaju u duhu, nego također i one koje se izvana ustima pjevaju, ukoliko se po takvim pjesmama potiče duhovna pobožnost.

Odgovor na 2. prigovor: Jeronim ne kudi naprosto pjevanje, nego prekorava one koji u Crkvi pjevaju na kazališni način, ne radi pobuđivanja pobožnosti, nego radi razmetanja ili poticanja na nasladu. Odatle Augustin kaže, u X Confess.: „Kada mi se dogodi da me više pokreće napjev nego stvar koja se pjeva, priznajem da kažnjivo griješim, i tada bih više volio ne čuti pjevača“.

Odgovor na 3. prigovor: plemenitiji je način poticanja ljudi na pobožnost po nauku i propovijedanju nego po pjevanju. I stoga đakoni i predstojnici, kojima pristoji propovijedanjem i naukom poticati duše ljudi k Bogu, ne smiju ustrajavati na napjevima, kako se time ne bi odvraćali od većih stvari. Odatle ondje Grgur kaže: „Veoma je prijekoran običaj da oni koji su postavljeni u đakonski red služe ugađanju glasa, kojima je priličilo posvetiti se službi propovijedanja i brizi za milostinju“.

Odgovor na 4. prigovor: kako Filozof kaže, u VIII Polit., „niti frule ne valja uvoditi u poduku, niti ijedno drugo umjetno glazbalo, primjerice citaru i ako je što drugo takvo, nego sve što čini slušatelje dobrima“. Takva naime glazbala više pokreću duh na nasladu nego što bi se po njima iznutra oblikovalo dobro raspoloženje. U Starom pak zavjetu bila je uporaba takvih glazbala: kako zato što je narod bio tvrđi i puteniji, odakle ga je takvim glazbalima valjalo privlačiti, kao i zemaljskim obećanjima; tako također i zato što su takva tjelesna glazbala nešto pralikom označavala.

Odgovor na 5. prigovor: po napjevu kojim se tko pomno služi radi naslade, odvraća se duh od razmatranja onoga što se pjeva. Ali ako tko pjeva radi pobožnosti, pozornije razmatra ono što se govori: kako zato što se dulje zadržava na istome; tako i zato što, kako Augustin kaže u X Confess., „svi osjećaji našega duha prema svojoj različitosti imaju vlastite načine u glasu i napjevu, čijom se skrovitom prisnošću pobuđuju“. I isti je razlog o slušateljima, u kojih, premda katkad ne razumiju što se pjeva, razumiju ipak radi čega se pjeva, naime na hvalu Božju; a to je dostatno za pobuđivanje pobožnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.