Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 90, a. 2

Je li dopušteno demone zaklinjati

Prigovor 1. Čini se da demone nije dopušteno zaklinjati. Origen naime kaže, na Mateja: „Nije prema vlasti danoj od Spasitelja demone zaklinjati, jer to je židovsko“. No ne smijemo židovske obrede oponašati, nego se prije služiti vlašću danom od Krista. Dakle, nije dopušteno demone zaklinjati.

Prigovor 2. Nadalje, mnogi u nekromantskim bajanjima demone zazivaju po nečemu božanskom, što znači zaklinjati. Ako je dakle dopušteno demone zaklinjati, dopušteno je služiti se nekromantskim bajanjima. Što je očito da je lažno. Dakle i prvo.

Prigovor 3. Nadalje, tko god nekoga zaklinje, po samom tome s njime sklapa neko zajedništvo. Ali nije dopušteno s demonima sklapati zajedništvo, prema onome iz 1 Kor 10: „Neću da budete zajedničari demona“. Dakle, nije dopušteno demone zaklinjati.

Naprotiv, kaže se u Mk 16: „U ime moje izgonit će demone“. Ali navoditi drugoga na činjenje nečega radi božanskoga imena, to znači zaklinjati. Dakle, dopušteno je demone zaklinjati.

Odgovaram: kako je rečeno, dvostruk je način zaklinjanja: jedan doista na način usrdne molbe ili poticaja radi štovanja neke svetinje; a drugi na način prisiljavanja. Na prvi pak način nije dopušteno demone zaklinjati, jer se čini da taj način zaklinjanja pripada nekoj dobronamjernosti ili prijateljstvu, čime se prema demonima nije dopušteno služiti. No drugim načinom zaklinjanja, koji je po prisiljavanju, dopušteno nam je služiti se za nešto, a za nešto nije dopušteno. Demoni su naime u tijeku ovoga života nama postavljeni kao protivnici, no njihovi čini nisu podložni našemu raspolaganju, nego božanskomu raspolaganju i raspolaganju svetih anđela; jer, kako Augustin kaže u III De Trin., „duh odmetnik ravna se po duhu pravednom“. Možemo dakle demone, zaklinjući, po snazi božanskoga imena kao neprijatelje odbiti, da nam ne naškode bilo duhovno bilo tjelesno, prema vlasti danoj od Krista, prema onome iz Lk 10: „Evo, dadoh vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj, i ništa vam neće nauditi“. Nije im ih pak dopušteno zaklinjati radi učenja nečega od njih, ili također radi postizanja nečega po njima, jer bi to pripadalo sklapanju nekoga zajedništva s njima, osim ako možda po posebnu nadahnuću ili božanskoj objavi neki sveti za neke učinke ne upotrijebe djelovanje demonâ; kao što se čita o blaženom Jakovu da je po demonima učinio da se Hermogen k njemu dovede.

Odgovor na 1. prigovor: Origen govori o zaklinjanju koje ne biva prosvjedno na način prisiljavanja, nego prije na način neke dobrohotne usrdne molbe.

Odgovor na 2. prigovor: nekromanti se služe zaklinjanjima i zazivanjima demonâ radi postizanja ili učenja nečega od njih, a to je nedopušteno, kako je rečeno. Odatle Krizostom kaže, na Mk 1, tumačeći onu riječ Gospodnju koju je rekao nečistomu duhu: „Umukni i iziđi iz čovjeka, spasonosni nam se ovdje nauk daje: da ne vjerujemo demonima, ma koliko navješćivali istinu“.

Odgovor na 3. prigovor: onaj razlog polazi od zaklinjanja kojim se zaziva pomoć demonâ za činjenje ili spoznavanje nečega, jer to se čini da pripada nekom zajedništvu. No to što netko zaklinjući demone odbija, to znači od njihova se zajedništva udaljavati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.