II-II, q. 90, a. 1
Je li dopušteno ljude zaklinjati
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno čovjeka zaklinjati. Origen naime kaže, na Mateja: „Smatram da ne treba da čovjek koji hoće po Evanđelju živjeti drugoga zaklinje. Ako naime prisezati nije dopušteno, s obzirom na evanđeosku Kristovu zapovijed, poznato je da ni drugoga zaklinjati nije dopušteno. Zato je bjelodano da je svećenički glavar Isusa nedopušteno zakleo Bogom živim“.
Prigovor 2. Nadalje, tko god nekoga zaklinje, na neki ga način prisiljava. Ali nije dopušteno drugoga prisiljavati protiv volje. Dakle, čini se da nije dopušteno nekoga zaklinjati.
Prigovor 3. Nadalje, zaklinjati znači nekoga na prisezanje navoditi. No navoditi nekoga na prisezanje pripada poglavarima, koji podložnicima prisege nameću. Dakle, podložnici svoje poglavare ne mogu zaklinjati.
Naprotiv, i Boga usrdno molimo posvjedočujući mu po nekim svetim stvarima. Apostol također vjerne usrdno moli po milosrđu Božjem, kako je očito u Rim 12, što se čini da pripada nekom zaklinjanju. Dakle, dopušteno je druge zaklinjati.
Odgovaram: onaj koji priseže obećajnom prisegom, po štovanju božanskoga imena, koje navodi za potvrđivanje svoga obećanja, sebe samoga obvezuje na činjenje onoga što obećava, što znači sebe samoga nepokolebljivo odrediti za činjenje nečega. Kao što pak čovjek sebe samoga može odrediti za činjenje nečega, tako također i druge: više doista usrdno moleći, a niže zapovijedajući, kako je iz gore rečenoga očito. Kada se dakle jedno i drugo određivanje nečim božanskim potvrđuje, posrijedi je zaklinjanje. U tome se ipak razlikuje što je čovjek gospodar svojih čina, no nije gospodar onoga što drugi ima učiniti. I stoga samome sebi može nužnost nametnuti zazivanjem božanskoga imena, ali tu nužnost ne može drugima nametnuti, osim podložnicima, koje može po dugu položene prisege prisiliti. Ako dakle netko zazivanjem božanskoga imena, ili bilo koje svete stvari, namjerava nekome tko mu nije podložan zaklinjanjem nametnuti nužnost činjenja nečega, kao što nameće samome sebi prisežući, takvo je zaklinjanje nedopušteno, jer prisvaja nad drugim vlast koju nema. Ipak zbog neke nužde poglavari svoje podložnike mogu takvom vrstom zaklinjanja obvezati. No ako namjerava jedino po štovanju božanskoga imena, ili neke svete stvari, nešto od drugoga postići bez nametanja nužnosti, takvo je zaklinjanje dopušteno u pogledu bilo koga.
Odgovor na 1. prigovor: Origen govori o zaklinjanju kojim netko namjerava drugome nametnuti nužnost, kao što nameće samome sebi prisežući; tako se naime svećenički glavar drznuo zakleti Gospodina Isusa Krista.
Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi od zaklinjanja koje nameće nužnost.
Odgovor na 3. prigovor: zaklinjati ne znači nekoga na prisezanje navoditi, nego po nekoj sličnosti s prisegom koju sam navodi, drugoga na činjenje nečega potaknuti. Drukčije se ipak zaklinjanjem služimo prema čovjeku, a drukčije prema Bogu. Naime, zaklinjući čovjekovu volju po štovanju svete stvari namjeravamo promijeniti, što doista ne namjeravamo u pogledu Boga, čija je volja nepromjenjiva; no to da od Boga po njegovoj vječnoj volji nešto postignemo, nije iz naših zasluga, nego iz njegove dobrote.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.