Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 9, a. 2

Je li oko božanskoga

Prigovor 1. Čini se da je dar znanja oko božanskih stvari. Veli naime Augustin u XIV De Trin. da se po znanju vjera rađa, hrani i jača. Ali vjera je o božanskim stvarima, jer objekt je vjere prva istina, kako je gore utvrđeno. Dakle, i dar je znanja o božanskim stvarima.

Prigovor 2. Nadalje, dar je znanja dostojniji od stečenoga znanja. Ali neko je stečeno znanje oko božanskih stvari, kao znanost metafizike. Dakle, mnogo je više dar znanja oko božanskih stvari.

Prigovor 3. Nadalje, kako se veli u Rim 1, „nevidljiva se Božja po onome što je stvoreno umom motre“. Ako je dakle znanje oko stvorenih stvari, čini se da je također oko božanskih stvari.

Naprotiv, Augustin u XIV De Trin. veli: „Znanje božanskih stvari vlastito neka se naziva mudrošću, a ljudskih pak neka vlastito dobije ime znanja“.

Odgovaram: siguran sud o nekoj stvari ponajviše se daje iz njezina uzroka. I zato prema redu uzrokâ mora postojati red sudovâ: kao što je naime prvi uzrok uzrok drugoga, tako se po prvom uzroku sudi o drugom uzroku. O prvom se pak uzroku ne može suditi po drugom uzroku. I zato je sud koji biva po prvom uzroku prvi i najsavršeniji. U onim pak stvarima u kojima je nešto najsavršenije, zajedničko se ime roda prisvaja onima koje zaostaju za najsavršenijim, a samomu se najsavršenijem prilagođuje drugo posebno ime, kako je bjelodano u logici. Naime u rodu zamjenjivih tvrdnji ono što označava štostvo, posebnim se imenom definicija naziva; a one koje zaostaju za tim, bivajući zamjenjive, zadržavaju za sebe zajedničko ime, naime da se vlastitostima nazivaju. Budući dakle da ime znanja unosi neku sigurnost suda, kako je rečeno; ako doduše sigurnost suda biva po najvišem uzroku, ima posebno ime, a to je mudrost; veli se naime mudar u svakom pojedinom rodu onaj koji zna najviši uzrok onoga roda, po kojemu može o svemu suditi. Jednostavno se pak mudrim naziva onaj koji zna najviši uzrok jednostavno, a to je Bog. I zato se spoznaja božanskih stvari naziva mudrošću. Spoznaja pak ljudskih stvari naziva se znanjem, kao zajedničkim imenom koje unosi sigurnost suda prisvojenim sudu koji biva po drugim uzrocima. I zato, tako uzimajući ime znanja, postavlja se kao dar različit od dara mudrosti. Stoga je dar znanja samo oko ljudskih stvari, ili oko stvorenih stvari.

Odgovor na 1. prigovor: premda su one stvari o kojima je vjera božanske i vječne stvari, ipak je sama vjera nešto vremenito u duhu onoga koji vjeruje. I zato znati što treba vjerovati pripada daru znanja. No znati same vjerovane stvari po njima samima po nekom sjedinjenju s njima pripada daru mudrosti. Stoga dar mudrosti više odgovara ljubavi, koja sjedinjuje čovjekov um s Bogom.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi prema tome kako se ime znanja općenito uzima. No tako se znanje ne postavlja kao poseban dar, nego prema tome što se sužava na sud koji biva po stvorenim stvarima.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, svaki spoznajni habitus formalno doduše gleda sredstvo po kojemu se nešto spoznaje, a materijalno ono što se po sredstvu spoznaje. I jer je ono što je formalno jače, zato se one znanosti koje iz matematičkih načela zaključuju o naravnoj tvari više pribrajaju matematičkima, kao njima sličnije, premda se što se tiče tvari više slažu s naravnom, i poradi toga veli se u II. Physic. da su više naravne. I zato, kada čovjek po stvorenim stvarima spoznaje Boga, više se čini da to pripada znanju, kojemu pripada formalno, negoli mudrosti, kojoj pripada materijalno. I obratno, kada prema božanskim stvarima sudimo o stvorenim stvarima, više to pripada mudrosti negoli znanju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.