II-II, q. 9, a. 1
Je li znanje dar
Prigovor 1. Čini se da znanje nije dar. Darovi naime Duha Svetoga nadilaze naravnu mogućnost. Ali znanje unosi neki učinak naravnoga razuma, veli naime Filozof u I Poster. da je dokaz silogizam koji čini da se zna. Dakle, znanje nije dar Duha Svetoga.
Prigovor 2. Nadalje, darovi Duha Svetoga zajednički su svim svetima, kako je gore rečeno. Ali Augustin u XIV De Trin. veli da „znanjem ne obiluju mnogi vjernici, premda obiluju samom vjerom“. Dakle, znanje nije dar.
Prigovor 3. Nadalje, dar je savršeniji od kreposti, kako je gore rečeno. Dakle, jedan dar dostaje za savršenstvo jedne kreposti. Ali kreposti vjere odgovara dar razuma, kako je gore rečeno. Dakle, ne odgovara joj dar znanja. Niti se očituje kojoj bi drugoj kreposti odgovarao. Dakle, budući da su darovi savršenstva krepostî, kako je gore rečeno, čini se da znanje nije dar.
Naprotiv, u Iz 11 ubraja se među sedam darova.
Odgovaram: milost je savršenija od naravi, stoga ne podbacuje u onome u čemu se čovjek po naravi može usavršiti. Kada pak čovjek po naravnom razumu pristaje prema razumu nekoj istini, dvostruko se usavršuje oko one istine: prvo doduše, jer je shvaća; drugo, jer o njoj ima siguran sud. I zato za to da ljudski razum savršeno pristane istini vjere, dvoje se zahtijeva. Od kojih je jedno da zdravo shvati ono što se predlaže, što pripada daru razuma, kako je gore rečeno. Drugo je pak da o tome ima siguran i ispravan sud, razlučujući naime ono što treba vjerovati od onoga što ne treba vjerovati. I za to je nužan dar znanja.
Odgovor na 1. prigovor: sigurnost spoznaje u različitim se naravima nalazi na različit način, prema različitom stanju svake pojedine naravi. Čovjek naime postiže siguran sud o istini po diskurzivnom postupku razuma, i zato se ljudsko znanje stječe iz dokaznoga razloga. Ali u Bogu je siguran sud istine bez ikakva diskurzivnog postupka po jednostavnom motrenju, kako je u prvom dijelu rečeno; i zato božansko znanje nije diskurzivno ili ratiocinativno, nego apsolutno i jednostavno. Kojemu je slično znanje koje se postavlja kao dar Duha Svetoga, budući da je neka sličnost koja u njemu sudjeluje.
Odgovor na 2. prigovor: oko onoga što treba vjerovati može se imati dvostruko znanje. Jedno doduše po kojemu čovjek zna što mora vjerovati, razlučujući ono što treba vjerovati od onoga što ne treba vjerovati; i prema tome znanje je dar, i pristoji svim svetima. Drugo je pak znanje oko onoga što treba vjerovati po kojemu čovjek ne samo da zna što treba vjerovati nego također zna vjeru očitovati i druge na vjerovanje privesti i one koji proturječe pobiti. I to se znanje postavlja među besplatno dane milosti, koje se ne daje svima, nego nekima. Stoga Augustin, nakon navedenih riječi, dodaje: „Jedno je znati samo što čovjek treba vjerovati, a drugo znati kako to isto i pobožnima pomoći i protiv bezbožnih obraniti“.
Odgovor na 3. prigovor: darovi su savršeniji od moralnih i intelektualnih kreposti. Nisu pak savršeniji od teoloških kreposti, nego se ponajprije svi darovi usmjeravaju na savršenstvo teoloških kreposti kao na svrhu. I zato nije neprikladno ako se različiti darovi usmjeravaju na jednu teološku krepost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.