Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 89, a. 10

Komu je i kada dopušteno prisezati

Prigovor 1. Čini se da prisega nije spriječena nikakvim stanjem osobe ili vremena. Prisega se naime navodi radi potvrđivanja, kako je očito po apostolu, u Heb 6. Ali svakome pristoji potvrditi svoju riječ, i u svako vrijeme. Dakle, čini se da prisega nije spriječena zbog nekoga stanja osobe ili vremena.

Prigovor 2. Nadalje, veće je prisezati Bogom nego Evanđeljima, odakle Krizostom kaže: „Ako bude kakav razlog, čini se da malo čini onaj koji priseže Bogom, a onaj koji priseže Evanđeljem čini se da je veće nešto učinio. Kojima valja reći: ludi, Pisma su radi Boga načinjena, a ne Bog radi Pisama“. Ali osobe bilo kojega stanja, i u bilo koje vrijeme, u svagdanjem govoru običavaju prisezati Bogom. Dakle, još im je mnogo više dopušteno prisezati Evanđeljima.

Prigovor 3. Nadalje, isto se ne uzrokuje iz oprečnih uzroka, jer oprečni su uzroci oprečnoga. Ali neki se isključuju od prisege zbog nedostatka osobe, kao djeca prije četrnaest godina, a također i oni koji su jednom bili krivokletnici. Ne čini se dakle da se nekima zabranjuje prisezati bilo zbog dostojanstva, kao klericima; ili također zbog svečanosti vremena.

Prigovor 4. Nadalje, nijedan čovjek koji živi na ovome svijetu nije tolikoga dostojanstva kao anđeli, kaže se naime u Mt 11 da je „onaj koji je manji u kraljevstvu nebeskom veći od njega“, naime Ivana Krstitelja još na svijetu živućega. Ali anđelu pristoji prisezati, kaže se naime u Otk 10 da se „anđeo zakle onim koji živi u vijeke vjekova“. Dakle, nijedan se čovjek zbog dostojanstva ne smije ispričavati od prisege.

Naprotiv, nalazi se u II, pit. 5: „Prezbiter neka se, namjesto prisege, ispita po svetome posvećenju“. I u XXII, pit. 5, kaže se: „Nitko iz crkvenoga reda neka se ne usudi ikojemu laiku išta prisezati nad svetim Evanđeljima“.

Odgovaram: u prisegi valja razmotriti dvoje. Jedno doista sa strane Boga, čije se svjedočanstvo navodi. I s obzirom na to, prisegi se duguje najveće štovanje. I zbog toga se od prisege isključuju i djeca prije dobi puberteta, koja se ne prisiljavaju na prisezanje jer još nemaju savršenu uporabu razuma, kojom bi mogla s dužnim štovanjem prisegu položiti; i opet krivokletnici, koji se k prisegi ne pripuštaju, jer se iz prijašnjih čina pretpostavlja da dužno štovanje prisegi neće iskazati. I zbog toga također, da bi se prisegi dužno štovanje iskazalo, kaže se u XXII, pit. 5: „Pošteno je da onaj tko se usuđuje u svetinjama prisezati, to natašte čini, sa svakim poštenjem i strahom Božjim“. Drugo pak valja razmotriti sa strane čovjeka, čija se riječ prisegom potvrđuje. Ne treba naime čovjekova riječ potvrđivanje osim zato što se u nju sumnja. To pak krnji dostojanstvo osobe, da se sumnja u istinu onoga što govori. I stoga osobama velikoga dostojanstva ne priliči prisezati. Zbog čega se kaže u II, pit. 5, pogl. Si quis presbyter, da „svećenici iz lakoumna razloga ne smiju prisezati“. Ipak za neku nuždu ili veliku korist dopušteno im je prisezati, a ponajprije za duhovne poslove. Za koje također priliči prisege polagati u svečane dane, u kojima se valja posvetiti duhovnim stvarima; no tada se ne smiju prisege polagati za vremenite poslove, osim možda iz velike nužde.

Odgovor na 1. prigovor: neki su takvi koji svoju riječ ne mogu potvrditi zbog svoga nedostatka, a neki su takvi čija riječ toliko mora biti sigurna da potvrđivanje ne treba.

Odgovor na 2. prigovor: prisega, po sebi razmatrana, utoliko je svetija i više obvezuje ukoliko je veće ono čime se priseže, kako Augustin kaže Publicoli. I prema tome, veće je prisezati Bogom nego Evanđeljima. Ali može biti obrnuto zbog načina prisezanja, primjerice ako prisega koja biva po Evanđeljima nastane s nekim promišljanjem i svečanošću; dok prisega koja biva po Bogu nastane lakoumno i bez promišljanja.

Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi da se nešto dokine iz oprečnih uzroka na način preobilja i nedostatka. I na taj način neki bivaju spriječeni u prisezanju jer su većega ugleda negoli da bi im doličilo prisezati, a neki pak jer su manjega ugleda negoli da bi se pri njihovoj prisegi ostalo.

Odgovor na 4. prigovor: prisega se anđela ne navodi zbog njegova nedostatka, kao da ne bi valjalo njegovoj jednostavnoj riječi vjerovati, nego da se pokaže kako ono što se govori iz nepogrešive Božje odredbe proizlazi. Kao što se i Bog katkad u Pismima navodi kako priseže, da se pokaže nepokolebljivost onoga što se govori, kako apostol kaže, u Heb 6.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.