II-II, q. 87, a. 4
Komu pripada davati ih
Prigovor 1. Čini se da su i klerici dužni davati desetine. Jer po općem pravu župna Crkva mora primati desetine s posjeda koji se nalaze na njezinu području. Događa se pak katkad da klerici imaju na području neke župne Crkve neke vlastite posjede. Ili također neka druga Crkva ondje ima crkvene posjede. Dakle, čini se da su klerici dužni davati zemljišne desetine.
Prigovor 2. Nadalje, neki su redovnici klerici. Koji su ipak dužni davati desetine Crkvama s obzirom na posjede koje čak vlastitim rukama obrađuju. Dakle, čini se da klerici nisu izuzeti od davanja desetina.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se u Br 18 zapovijeda da leviti primaju desetine od naroda, tako se također zapovijeda da sami daju desetine velikom svećeniku. Dakle, po onom razlogu po kojem laici moraju davati desetine klericima, po istom razlogu klerici moraju davati desetine vrhovnom svećeniku.
Prigovor 4. Nadalje, kao što desetine moraju ići na uzdržavanje klerika, tako također moraju ići na pomoć siromasima. Ako se dakle klerici ispričavaju od davanja desetina, po jednakom se razlogu ispričavaju i siromasi. No to je lažno. Dakle i prvo.
Naprotiv, kaže dekretalija pape Paskala: „Nova je vrsta iznuđivanja da klerici od klerika traže desetine“.
Odgovaram: isto ne može biti uzrok davanja i primanja, kao ni uzrok djelovanja i trpljenja; događa se pak iz različitih uzroka, i s obzirom na različite stvari, da isti bude onaj koji daje i onaj koji prima, kao onaj koji djeluje i onaj koji trpi. Klericima pak ukoliko su poslužitelji oltara sijući duhovna dobra narodu, desetine se duguju od vjernika. Stoga takvi klerici, ukoliko su klerici, to jest ukoliko posjeduju crkvena dobra, nisu dužni davati desetine. Iz drugoga pak razloga, naime zbog toga što posjeduju po vlastitom pravu, bilo iz nasljedstva roditelja, bilo iz kupnje, bilo na bilo koji takav način, obvezani su na davanje desetina.
Odgovor na 1. prigovor: odatle je očit odgovor na prvi prigovor. Jer klerici su od vlastitih posjeda dužni plaćati desetine župnoj Crkvi kao i drugi, čak i ako su sami klerici te iste Crkve, jer jedno je imati nešto kao vlastito, a drugo kao zajedničko. Posjedi pak Crkve nisu obvezani na davanje desetina, čak i ako se nalaze unutar granica druge župe.
Odgovor na 2. prigovor: redovnici koji su klerici, ako imaju skrb za duše dijeleći duhovna dobra narodu, nisu dužni davati desetine, nego ih mogu primati. O drugim pak redovnicima, čak i ako su klerici, koji ne dijele narodu duhovna dobra, drugi je razlog. Oni su naime po općem pravu dužni davati desetine, imaju ipak neko oslobođenje prema različitim povlasticama koje im je udijelila Apostolska Stolica.
Odgovor na 3. prigovor: u Starome zakonu prvine su se dugovale svećenicima, a desetine levitima; i jer su pod svećenicima bili leviti, Gospodin je zapovjedio da sami, umjesto prvina, plaćaju velikom svećeniku desetinu od desetine. Odatle sada, po istom razlogu, klerici su dužni vrhovnom svećeniku dati desetinu ako bi zatražio. Naravni naime razum nalaže da se onome tko ima skrb za opće stanje mnoštva providi odakle može izvršavati ono što pripada općemu spasenju.
Odgovor na 4. prigovor: desetine moraju ići na pomoć siromasima po upravljanju klerika. I stoga siromasi nemaju razlog primanja desetina, nego su ih dužni davati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.