II-II, q. 87, a. 3
Komu se moraju davati
Prigovor 1. Čini se da se desetine ne smiju davati klericima. Levitima su se naime u Starom zavjetu davale desetine jer nisu imali nikakva dijela u posjedima naroda, kako se nalazi u Br 18. Ali klerici u Novom zavjetu imaju posjede, katkad i baštinske i crkvene. Primaju povrh toga prvine i prinose za žive i mrtve. Suvišno je dakle da im se daju desetine.
Prigovor 2. Nadalje, događa se katkad da netko ima prebivalište u jednoj župi, a obrađuje njive u drugoj; ili neki pastir vodi stado kroz jedan dio godine u granicama jedne župe, a u drugom dijelu godine u granicama druge; ili ima tor u jednoj župi, a pase ovce u drugoj; u kojima i sličnim slučajevima čini se nemogućim razlučiti kojim klericima valja davati desetine. Dakle, ne čini se da se nekim klericima određeno moraju davati desetine.
Prigovor 3. Nadalje, opći je običaj u nekim zemljama da vojnici drže desetine od Crkve u leno. Neki redovnici također primaju desetine. Dakle, ne čini se da se samo klericima koji imaju skrb za duše duguju desetine.
Naprotiv, kaže se u Br 18: „Sinovima Levijevim dadoh sve desetine Izraelove u posjed, za službu kojom mi služe u Šatoru sastanka“. No sinove Levijeve nasljeđuju klerici u Novom zavjetu. Dakle, samo se klericima duguju desetine.
Odgovaram: oko desetina valja razmotriti dvoje, naime samo pravo primanja desetina; i same stvari koje se pod imenom desetine daju. Pravo pak primanja desetina duhovno je, jer slijedi onaj dug po kojemu se poslužiteljima oltara duguju troškovi od službe, i po kojemu se onima koji siju duhovna dobra duguju vremenita dobra; što pripada samo klericima koji imaju skrb za duše. I stoga samo njima pristoji imati to pravo. Stvari pak koje se daju pod imenom desetina tjelesne su. Stoga mogu prijeći u uporabu bilo koga. I tako mogu doprijeti i do laika.
Odgovor na 1. prigovor: u Starome zakonu, kako je rečeno, posebne su se neke desetine namjenjivale za potporu siromasima. No u Novome se zakonu desetine klericima daju ne samo radi njihova uzdržavanja, nego također da iz njih priteknu u pomoć siromasima. I stoga nisu suvišne, nego su za to nužni i crkveni posjedi i prinosi i prvine, zajedno s desetinama.
Odgovor na 2. prigovor: osobne se desetine duguju Crkvi u čijoj župi čovjek prebiva. Zemljišne pak desetine razložno se više čine da pripadaju Crkvi u čijim su granicama posjedi smješteni. Ipak pravni propisi određuju da se u tome obdržava dugo stečeni običaj. Pastir pak koji u različito doba u dvjema župama stado pase, mora razmjerno objema Crkvama plaćati desetine. A budući da od pašnjaka dolaze plodovi stada, više se duguje desetina stada Crkvi na čijem se području stado pase, nego onoj na čijem je području smješten tor.
Odgovor na 3. prigovor: kao što stvari primljene pod imenom desetine Crkva može predati nekom laiku, tako mu također može ustupiti da ubiru desetine koje valja dati, pri čemu se pravo ubiranja pridržava poslužiteljima Crkve: bilo zbog potrebe Crkve, kao što se nekim vojnicima kaže da su desetine u leno od Crkve ustupljene; bilo također za potporu siromasima, kao što su nekim redovnicima laicima ili onima koji nemaju skrb za duše neke desetine ustupljene na način milostinje. Nekim pak redovnicima pristoji primati desetine po tome što imaju skrb za duše.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.