II-II, q. 87, a. 2
Od kojih stvari valja davati desetine
Prigovor 1. Čini se da ljudi nisu dužni od svega davati desetine. Davanje se naime desetina čini uvedenim iz Staroga zakona. Ali u Starome zakonu ne daje se nikakva zapovijed o osobnim desetinama, koje se naime daju od onoga što tko stječe vlastitim radom, primjerice od trgovine ili od vojnikovanja. Dakle, od takvih stvari nitko nije dužan davati desetine.
Prigovor 2. Nadalje, od zlom stečenoga ne smije se činiti prinos, kako je gore rečeno. No prinosi, koji se neposredno Bogu iskazuju, čini se da više pripadaju božanskomu bogoštovlju nego desetine, koje se iskazuju poslužiteljima. Dakle, niti desetine se ne smiju davati od zlom stečenoga.
Prigovor 3. Nadalje, u Lev 27 ne zapovijeda se davati desetina osim „od plodova i plodova drveća, i životinja koje prolaze pod pastirskim štapom“. Ali osim toga postoje neke druge sitnice koje čovjeku pristižu, kao trave koje rastu u vrtu i druge takve stvari. Dakle, ni od toga čovjek nije dužan davati desetine.
Prigovor 4. Nadalje, čovjek ne može platiti osim ono što je u njegovoj vlasti. Ali sve što čovjeku pristiže od poljskih plodova ili od životinja ne ostaje u njegovoj vlasti, jer se ponešto katkad oduzima krađom ili pljačkom; ponešto se pak katkad prenosi na drugoga prodajom; ponešto se također duguje drugima, kao što se vladarima duguju porezi i radnicima se duguju plaće. Dakle, od toga netko nije dužan davati desetine.
Naprotiv, kaže se u Post 28: „Od svega što mi dadeš desetinu ću prinijeti tebi“. Ali sve što čovjek ima dano mu je od Boga. Dakle, od svega mora davati desetine.
Odgovaram: o svakoj pojedinoj stvari ponajprije valja suditi prema njezinu korijenu. Korijen je pak davanja desetina dug po kojemu se onima koji siju duhovna dobra duguju tjelesna dobra, prema onome od apostola, 1 Kor 9: „Ako mi vama duhovna dobra posijasmo, je li veliko ako mi vaša tjelesna požanjemo?“ Na ovome je naime dugu Crkva utemeljila odredbu o davanju desetina. Sve pak što god čovjek posjeduje sadržano je pod tjelesnim dobrima. I stoga se od svega posjedovanoga desetine moraju davati.
Odgovor na 1. prigovor: postojao je poseban razlog zašto u Starome zakonu nije bila dana zapovijed o osobnim desetinama, prema stanju onoga naroda: jer su sva druga plemena imala određene posjede, od kojih su mogla dostatno providjeti za levite, koji su bili bez posjeda; a nije im se zabranjivalo da stječu od drugih poštenih poslova, kao i drugi Židovi. Ali narod je Novoga zakona posvuda po svijetu rasprostranjen, od kojih mnogi posjede nemaju, nego od nekih poslova žive, te ne bi ništa pridonijeli za potporu poslužitelja Božjih ako od svojih poslova ne bi davali desetine. Poslužiteljima se također Novoga zakona strože zabranjuje miješati se u poslove stjecanja dobiti, prema onome iz 2 Tim 2: „Nitko tko vojuje za Boga ne zapleće se u svjetovne poslove“. I stoga su u Novome zakonu ljudi obvezani na osobne desetine, prema običaju kraja i potrebi poslužitelja. Odatle Augustin kaže, a nalazi se u XVI, pit. 1, pogl. Decimae: „Od vojnikovanja, od poslovanja i od obrta daj desetine“.
Odgovor na 2. prigovor: neke se stvari zlom stječu dvostruko. Na jedan način, jer je samo stjecanje nepravedno, primjerice ono što se stječe pljačkom ili lihvom, što je čovjek dužan vratiti, a ne od toga davati desetine. Ipak, ako je neka njiva kupljena od lihve, od njezina je ploda lihvar dužan davati desetine, jer ti plodovi ne potječu iz lihve, nego iz Božjega dara. Neke se pak stvari nazivaju zlom stečenima jer se stječu iz sramotna razloga, kao od bludništva, od glumištva i drugih takvih stvari, što nisu dužni vratiti. Stoga su od takvih stvari dužni davati desetine prema načinu drugih osobnih desetina. Ipak Crkva ih ne smije primati sve dok su u grijehu, da se ne bi činilo kako sudjeluje u njihovim grijesima; no nakon što se pokaju, mogu se od njih za to primiti desetine.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se usmjerava na cilj valja prosuđivati prema onome kako odgovara cilju. Davanje pak desetina duguje se ne radi sebe samoga, nego radi poslužitelja, čijemu poštenju ne priliči da i najmanje stvari traže s cjepidlačarskom pomnošću, jer to se ubraja u manu, kako je očito po Filozofu, u IV. Ethic. I stoga Stari zakon nije odredio da se od takvih sitnih stvari daju desetine, nego je to prepustio prosudbi onih koji hoće dati, jer najmanje se stvari računaju gotovo kao ništa. Odatle su farizeji, pripisujući sebi kao savršenu pravednost Zakona, i od tih sitnica davali desetine. Niti se zbog toga kore od Gospodina, nego samo zbog toga što su veće, to jest duhovne zapovijedi, prezirali. Dapače pokazuje da su s obzirom na to po sebi pohvalni, govoreći: ovo je trebalo činiti, naime u vrijeme Zakona, kako Krizostom tumači. Što se također čini da više upućuje na neku prikladnost nego na obvezu. Odatle i sada od takvih sitnica ljudi nisu dužni davati desetine, osim možda zbog običaja kraja.
Odgovor na 4. prigovor: od onoga što se oduzme krađom ili pljačkom onaj od koga se oduzima nije dužan davati desetine prije nego što povrati, osim ako je možda zbog svoje krivnje ili nemara pretrpio štetu; jer zbog toga Crkva ne smije trpjeti štetu. No ako proda pšenicu s koje nije uzeta desetina, Crkva može tražiti desetine i od kupca, jer ima stvar koja se duguje Crkvi; i od prodavača, koji je, koliko je do njega, zakinuo Crkvu. No kad jedan plati, drugi nije obvezan. Duguju se pak desetine od plodova zemlje ukoliko proizlaze iz božanskoga dara. I stoga desetine ne potpadaju pod porez, niti podliježu plaći radnika. I stoga se ne smiju prije odbiti porezi i naknada radnicima nego što se plate desetine, nego se prije svega moraju desetine platiti od cjelovitih plodova.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.