Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 87, a. 1

Jesu li ljudi obvezani na davanje desetina iz nužnosti zapovijedi

Prigovor 1. Čini se da ljudi nisu obvezani davati desetine iz nužnosti zapovijedi. Zapovijed se naime o davanju desetina daje u Starom zakonu, kako je očito u Lev 27: „Sve desetine sa zemlje, bilo od poljskih plodova bilo s plodova drveća, pripadaju Gospodinu“; i niže: „Od svih desetina od krupne i sitne stoke i koza što prolaze pod pastirskim štapom, svako deseto bit će posvećeno Gospodinu“. No ovo se ne može ubrojiti među moralne zapovijedi, jer naravni razum ne nalaže više da se ima dati deseti dio nego deveti ili jedanaesti. Dakle, ili je sudbena zapovijed, ili obredna. No kako je gore navedeno, u vrijeme milosti ljudi se ne obvezuju niti na obredne niti na sudbene zapovijedi Staroga zakona. Dakle, ljudi se sada ne obvezuju na davanje desetina.

Prigovor 2. Nadalje, samo su ono ljudi obvezani obdržavati u vrijeme milosti što je od Krista po apostolima zapovjeđeno, prema onome iz Mt 28: „Učeći ih obdržavati sve što sam vam zapovjedio“; a Pavao kaže, Dj 20: „Nisam se naime ustezao navijestiti vam sav naum Božji“. Ali niti u Kristovu nauku niti u apostolskom nauku ništa se ne sadrži o davanju desetina, jer ono što Gospodin o desetinama kaže, Mt 23: „Ovo je trebalo činiti“, čini se da valja svesti na prošlo vrijeme obdržavanja Zakona; kako Hilarije kaže, na Mateja: „Ono ubiranje desetine od povrća, koje je bilo korisno za pralik budućega, nije se smjelo propustiti“. Dakle, ljudi u vrijeme milosti nisu obvezani na davanje desetina.

Prigovor 3. Nadalje, ljudi u vrijeme milosti nisu više obvezani na obdržavanje zakonskih odredaba nego prije Zakona. No prije Zakona desetine se nisu davale iz zapovijedi, nego samo iz zavjeta; čita se naime u Post 28 da se Jakov „zavjetova zavjetom govoreći: ako Bog bude sa mnom i bude me čuvao na putu kojim hodim itd., od svega što mi dadeš desetinu ću prinijeti tebi“. Dakle, niti u vrijeme milosti ljudi nisu obvezani na davanje desetina.

Prigovor 4. Nadalje, u Starom su zakonu ljudi bili obvezani na davanje trostrukih desetina. Od kojih su jedne davali levitima, kaže se naime u Br 18: „Leviti će biti zadovoljni prinosom desetina koje sam izdvojio za njihove potrebe i uzdržavanje“. Bile su također i druge desetine, o kojima se čita u Pnz 14: „Odvajat ćeš desetinu od svih plodova svojih koji urode na zemlji svake godine, i blagovat ćeš pred licem Gospodina Boga svojega na mjestu koje Bog izabere“. Bile su također i druge desetine, o kojima se ondje dodaje: „Treće ćeš godine odvojiti drugu desetinu od svega što ti urodi u ono vrijeme, i pohranit ćeš unutar svojih vrata, i doći će levit, koji nema drugoga dijela ni posjeda s tobom, i pridošlica i siroče i udovica koji su unutar tvojih vrata, i jest će i nasitit će se“. No na druge i treće desetine ljudi nisu obvezani u vrijeme milosti. Dakle, niti na prve.

Prigovor 5. Nadalje, ono što se duguje bez određenja vremena, ako se odmah ne plati, obvezuje na grijeh. Ako bi se dakle ljudi u vrijeme milosti obvezivali iz nužnosti zapovijedi na davanje desetina, u zemljama u kojima se desetine ne daju svi bi bili u smrtnom grijehu, a dosljedno tome i poslužitelji Crkve prešućivanjem; što se čini neprikladnim. Dakle, ljudi u vrijeme milosti nisu iz nužnosti obvezani na davanje desetina.

Naprotiv, Augustin kaže, a nalazi se u XVI, pit. 1: „Desetine se traže po dugu, i oni koji ih ne bi htjeli dati prisvajaju tuđe stvari“.

Odgovaram: desetine su se u Starom zakonu davale za uzdržavanje poslužitelja Božjih, odakle se kaže u Mal 3: „Unesite svu desetinu u moju žitnicu, da bude hrane u mome domu“. Stoga je zapovijed o davanju desetina dijelom doista bila moralna, usađena u naravni razum, a dijelom je pak bila sudbena, koja je imala snagu iz božanske ustanove. To naime da onima koji su služili božanskomu kultu za spasenje cijeloga naroda narod osigura potrepštine za uzdržavanje, nalaže naravni razum, kao što se i onima koji bdiju nad općom koristi, naime vladarima i vojnicima i drugima takvima, duguju plaće za uzdržavanje od naroda. Odatle i apostol to dokazuje, u 1 Kor 9, po ljudskim običajima, govoreći: „Tko ikada vojuje o svojemu trošku? Tko sadi vinograd pa od njegova ploda ne jede?“ No određenje točnoga dijela koji valja pružiti poslužiteljima božanskoga bogoštovlja ne pripada naravnomu pravu, nego je uvedeno božanskom ustanovom prema stanju onoga naroda kojemu se davao Zakon; koji budući da je bio podijeljen na dvanaest plemena, dvanaesto pleme, naime levitsko, koje je posve bilo predano božanskim službama, nije imalo posjeda, odakle je prikladno ustanovljeno da preostalih jedanaest plemena daje deseti dio svojih prihoda levitima kako bi časnije živjeli, i zato također što su neki zbog nemara imali postati prekršitelji; stoga s obzirom na određenje desetoga dijela to bijaše sudbeno, kao što su i mnoge druge stvari bile posebno u onom narodu ustanovljene za očuvanje jednakosti među ljudima međusobno prema stanju onoga naroda, a koje se nazivaju sudbene zapovijedi; premda su dosljedno označavale nešto u budućnosti, kao i svi njihovi čini, prema onome iz 1 Kor 10: sve im se to u slici događalo; u čemu su se slagale s obrednim zapovijedima, koje su ponajprije bile ustanovljene za označavanje nečega budućega. Odatle i zapovijed o plaćanju desetina ovdje označava nešto u budućnosti: onaj naime koji daje desetinu, koja je znak savršenstva (stoga što je broj deset na neki način savršen broj, kao prva međa brojeva, povrh koje brojevi ne napreduju, nego se ponavljaju od jedan), zadržavajući sebi devet dijelova, ispovijeda kao u nekom znaku da njemu pripada nesavršenost, dok savršenost, koja je imala doći po Kristu, valja očekivati od Boga. Ipak zbog toga to nije obredna zapovijed, nego sudbena, kako je rečeno. Postoji pak ova razlika između obrednih i sudbenih zapovijedi Zakona, kako smo gore rekli: to da je obredne nedopušteno obdržavati u vrijeme Novoga zakona, dok se sudbene, premda ne obvezuju u vrijeme milosti, ipak mogu obdržavati bez grijeha, i na njihovo se obdržavanje neki obvezuju ako se odredi vlašću onih kojima pripada donositi zakon. Kao što je sudbena zapovijed Staroga zakona to da „onaj koji ukrade ovcu vrati četiri ovce“, kako se čita u Izl 22, što su, ako se od nekoga kralja odredi, njegovi podložnici obvezani obdržavati. Tako je također određenje desetoga dijela koji valja platiti vlašću Crkve u vrijeme Novoga zakona ustanovljeno prema nekoj čovječnosti, tako naime da narod Novoga zakona ne pruža manje poslužiteljima Novoga zavjeta nego što je narod Staroga zakona pružao poslužiteljima Staroga zavjeta; premda se ipak narod Novoga zakona obvezuje na veće stvari, prema onome iz Mt 5: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznalaca i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko“; i budući da su poslužitelji Novoga zavjeta većega dostojanstva nego poslužitelji Staroga zavjeta, kako apostol dokazuje u 2 Kor 3. Tako je dakle bjelodano da su na davanje desetina ljudi obvezani dijelom doista iz naravnoga prava, a dijelom također iz crkvene ustanove; koja bi ipak, odvagnuvši prikladnosti vremenâ i osoba, mogla odrediti drugi dio koji valja davati.

Odgovor na 1. prigovor: i time je očit odgovor na prvi prigovor.

Odgovor na 2. prigovor: zapovijed o davanju desetina, s obzirom na ono što je bilo moralno, dana je u Evanđelju od Gospodina gdje kaže, Mt 10: „Vrijedan je radnik svoje plaće“; a također i od apostola, kako je očito u 1 Kor 9. Ali određenje točnoga dijela pridržano je uredbi Crkve.

Odgovor na 3. prigovor: prije vremena Staroga zakona nisu bili određeni poslužitelji božanskoga bogoštovlja, nego se kaže da su prvorođenci bili svećenici, koji su primali dvostruki dio. I stoga također nije bio određen neki dio koji valja pružiti poslužiteljima božanskoga bogoštovlja, nego gdje bi se tko pojavio, svatko mu je od vlastite volje davao što mu se činilo. Kao što je Abraham po nekom proročkom nadahnuću dao desetinu Melkisedeku, svećeniku Boga Svevišnjega, kako se kaže u Post 14. I slično se također Jakov zavjetovao da će dati desetinu, premda se ne čini da se zavjetovao dati desetinu kao da bi je imao pružiti nekim poslužiteljima, nego na božansko bogoštovlje, primjerice za izvršenje žrtava; stoga znakovito kaže: „Desetinu ću prinijeti tebi“.

Odgovor na 4. prigovor: druge desetine, koje su se čuvale za prinošenje žrtava, nemaju mjesta u Novome zakonu, budući da su prestale zakonske žrtve. Treće se pak desetine, koje su sa siromasima morali jesti, u Novome zakonu povećavaju time što Gospodin ne zapovijeda samo deseti dio, nego sav suvišak pružiti siromasima, prema onome iz Lk 11: „Što je preostalo, dajte za milostinju“. Same također desetine koje se daju poslužiteljima Crkve moraju se po njima raspodijeliti za potrebe siromaha.

Odgovor na 5. prigovor: poslužitelji Crkve moraju imati veću brigu za promicanje duhovnih dobara u narodu nego za prikupljanje vremenitih. I stoga se apostol nije htio poslužiti vlašću koju mu je Gospodin predao, tako naime da prima uzdržavanje od onih kojima je propovijedao Evanđelje, da se ne bi postavila neka zapreka Evanđelju Kristovu. Niti su ipak griješili oni koji mu nisu pritjecali u pomoć, inače ih apostol ne bi propustio opomenuti. I slično pohvalno poslužitelji Crkve ne traže crkvene desetine ondje gdje se bez sablazni ne bi mogle tražiti, zbog prestanka običaja ili zbog nekoga drugog razloga. Niti su ipak u stanju osude oni koji ne daju, u onim mjestima u kojima Crkva ne traži, osim možda zbog tvrdokornosti duha, imajući volju ne dati čak i kada bi se od njih tražile.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.