Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 86, a. 3

Od kojih se stvari moraju činiti

Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može činiti prinose od svih stvari dopušteno posjedovanih. Jer prema ljudskim zakonima, „sramotno čini bludnica u tome što je bludnica, no ne prima sramotno“, i tako dopušteno posjeduje. Ali od toga nije dopušteno činiti prinos, prema onome iz Pnz 23: „Ne unosi u dom Gospodina Boga svojega plaće bludničke“. Dakle, nije dopušteno činiti prinos od svega dopušteno posjedovanoga.

Prigovor 2. Nadalje, ondje se također zabranjuje da se cijena za psa ne prinosi u dom Božji. Ali bjelodano je da se cijena pravedno prodana psa pravedno posjeduje. Dakle, nije dopušteno od svega pravedno posjedovanoga činiti prinos.

Prigovor 3. Nadalje, u Mal 1 kaže se: „Ako prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo?“ Ali hroma i bolesna životinja pravedno je posjedovana. Dakle, čini se da se ne može od svega pravedno posjedovanoga činiti prinos.

Naprotiv, kaže se u Izr 3: „Časti Gospodina svojim imanjem“. Imanju pak čovjekovu pripada što god pravedno posjeduje. Dakle, od svega pravedno posjedovanoga može se činiti prinos.

Odgovaram: treba reći da, kako Augustin kaže, u knjizi De Verb. Dom., „ako bi opljačkao nekoga nemoćnoga i od njegova plijena dao nekomu sucu da presudi u tvoju korist, tolika je snaga pravednosti da bi se i tebi to zgadilo. Nije Bog tvoj takav kakav ne smiješ biti ni ti“. I stoga se kaže u Sir 34: „Žrtva onoga koji prinosi od nepravednoga okaljana je“. Odatle je očito da se od nepravedno stečenoga i posjedovanoga ne može činiti prinos. U starome pak zakonu, u kojemu se služilo slici, neke su se stvari zbog značenja smatrale nečistima, koje nije bilo dopušteno prinositi. Ali u novome zakonu svako se stvorenje Božje smatra čistim, kako se kaže u Tit 1. I stoga se, koliko je do njega samoga, od bilo čega dopušteno posjedovanoga može činiti prinos. Po akcidentu se ipak događa da se od nečega dopušteno posjedovanoga ne može činiti prinos, primjerice ako ide na štetu drugoga, kao kad bi neki sin prinio Bogu ono čime mora oca hraniti, što Gospodin kori u Mt 15; ili zbog sablazni, ili zbog prezira, ili nečega drugoga takvoga.

Odgovor na 1. prigovor: u starome se zakonu zabranjivao prinos od bludničke zarade zbog nečistoće. U novome pak zakonu zbog sablazni, da se ne bi činilo kako Crkva povlađuje grijehu ako od dobiti grijeha prima prinos.

Odgovor na 2. prigovor: pas se prema Zakonu smatrao nečistom životinjom. Druge su se ipak nečiste životinje otkupljivale, i njihova se cijena mogla prinijeti, prema onome iz Lev 27: „Ako je nečista životinja, otkupit će je onaj koji ju je prinio“. Ali pas se niti prinosio niti otkupljivao: kako zato što su se idolopoklonici psima služili u žrtvama idolima, tako i zato što označavaju grabežljivost, od koje se ne može činiti prinos. Ali ta zabrana prestaje u novome zakonu.

Odgovor na 3. prigovor: prinos slijepe ili hrome životinje bivao je nedopušten trojako. Na jedan način, s obzirom na ono za što se prinosila. Odatle se kaže u Mal 1: „Ako prinosite slijepo za žrtvu, zar to nije zlo?“ Žrtve su naime morale biti bez mane. Drugo, iz prezira. Odatle se ondje dodaje: „Vi oskvrnjujete ime moje time što kažete: stol je Gospodnji okaljan, i što se na nj stavlja vrijedno je prezira“. Na treći način, iz prethodnoga zavjeta, po kojemu se čovjek obvezuje da vrati cjelovito ono što je zavjetovao. Odatle se ondje dodaje: „Proklet bio varalica koji ima u svojemu stadu mužjaka, a zavjetujući prinosi slabo Gospodinu“. I isti uzroci ostaju u novome zakonu. Kada njih nema, to nije nedopušteno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.