Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 86, a. 2

Komu se prinosi duguju

Prigovor 1. Čini se da se prinosi ne duguju samo svećenicima. Među prinosima naime ponajprije vidimo da su oni koji su namijenjeni žrtvama prinosnicama. Ali ono što se daje siromasima u Pismima se naziva žrtvama, prema onome iz Heb 13: „Dobročinstva i zajedništva ne zaboravljajte, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu“. Dakle, još se mnogo više prinosi duguju siromasima.

Prigovor 2. Nadalje, u mnogim župama redovnici imaju dio od prinosa. No drukčiji je položaj klerika, a drukčiji redovnika, kako Jeronim kaže. Dakle, prinosi se ne duguju samo svećenicima.

Prigovor 3. Nadalje, laici po volji Crkve kupuju prinose, kao kruhove i tome slično. Ali ne drukčije nego zato da to okrenu u svoju uporabu. Dakle, prinosi mogu također pripadati laicima.

Naprotiv, kaže kanon pape Damaza, a nalazi se u X, pit. 1: „Prinose koji se unutar svete Crkve prinose samo svećenicima, koji svakodnevno služe Gospodinu, dopušteno je jesti i piti. Jer u Starom zavjetu Gospodin je zabranio sinovima Izraelovim jesti posvećene kruhove, osim samo Aronu i njegovim sinovima“.

Odgovaram: treba reći da se svećenik na neki način postavlja posrednikom i posredovalom između naroda i Boga, kao što se o Mojsiju čita u Pnz 5. I stoga njemu pripada božanske nauke i sakramente pružati narodu, a opet ono što je naroda, primjerice molitve i žrtve i prinose, po njemu valja Gospodinu prikazivati; prema onome od apostola, u Heb 5: „Svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu, da prinosi darove i žrtve za grijehe“. I stoga prinosi koji se od naroda Bogu iskazuju pripadaju svećenicima, ne samo da ih okrenu u vlastitu uporabu, nego također i da njima vjerno upravljaju: dijelom doista trošeći ih na ono što pripada božanskomu bogoštovlju; dijelom pak na ono što pripada vlastitomu uzdržavanju, jer oni koji žrtveniku služe, sa žrtvenikom dijele, kako se kaže u 1 Kor 9; dijelom također za potrebe siromaha, koje valja, koliko je god moguće, uzdržavati od crkvenih dobara, jer je i Gospodin za potrebe siromaha imao novčarku, kako Jeronim kaže, na Mateja.

Odgovor na 1. prigovor: ono što se siromasima daje, kao što nisu vlastito žrtve, no nazivaju se žrtvama ukoliko im se daje radi Boga, tako se također prema istom razlogu mogu nazvati prinosima, ipak ne vlastito, jer se ne prinose neposredno Bogu. Prinosi pak vlastito nazvani idu na korist siromaha ne po raspodjeli onih koji prinose, nego po upravljanju svećenika.

Odgovor na 2. prigovor: redovnici ili drugi posvećeni mogu primati prinose trojako. Na jedan način, kao siromasi, po upravljanju svećenika ili odredbi Crkve. Na drugi način, ako su poslužitelji oltara. I tada mogu primati dragovoljno prinesene prinose. Treće, ako su župe njihove. I tada ih po dugu mogu primati, kao upravitelji Crkve.

Odgovor na 3. prigovor: prinosi, nakon što budu posvećeni, ne mogu prijeći u uporabu laika, kao sveto posuđe i ruho. I na taj način razumijeva se izreka pape Damaza. Oni pak koji nisu posvećeni mogu prijeći u uporabu laika po upravljanju svećenika, bilo na način darovanja bilo na način prodaje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.