II-II, q. 84, a. 1
Je li klanjanje čin latrije
Prigovor 1. Čini se da klanjanje nije čin latrije ili bogoštovlja. Štovanje naime bogoštovlja duguje se samo Bogu. Ali klanjanje se ne duguje samo Bogu, čita se naime u Post 18 da se Abraham poklonio anđelima; i u 1 Kr 1 kaže se da se prorok Natan, ušavši k kralju Davidu, poklonio njemu ničice licem do zemlje. Dakle, klanjanje nije čin bogoštovlja.
Prigovor 2. Nadalje, štovanje bogoštovlja duguje se Bogu ukoliko u njemu bivamo blaženi, kako je očito po Augustinu, u X De Civ. Dei. No klanjanje mu se duguje po razlogu veličanstva, jer na ono iz Ps: „Klanjajte se Gospodinu u svetom predvorju njegovu“, Glosa kaže: „Iz ovih se predvorja dolazi u predvorje gdje se veličanstvu klanja“. Dakle, klanjanje nije čin latrije.
Prigovor 3. Nadalje, jedno štovanje bogoštovlja duguje se trima osobama. No jednim klanjanjem ne klanjamo se trima osobama, nego na zaziv triju osoba pojedinačno prigibamo koljeno. Dakle, klanjanje nije čin latrije.
Naprotiv, u Mt 4 navodi se: „Gospodinu Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinomu služi“.
Odgovaram: treba reći da se klanjanje usmjerava na štovanje onoga kome se klanja. Bjelodano je pak iz rečenoga da je bogoštovlju vlastito Bogu iskazivati štovanje. Odatle je klanjanje kojim se Bogu klanja čin bogoštovlja.
Odgovor na 1. prigovor: Bogu se duguje štovanje zbog njegove uzvišenosti, koja se nekim stvorenjima priopćuje ne prema jednakosti, nego prema nekom sudioništvu. I stoga jednim štovanjem častimo Boga, što pripada latriji, a drugim štovanjem neka uzvišena stvorenja, što pripada duliji, o kojoj će se poslije govoriti. A budući da su djela koja se izvana čine znakovi nutarnjega štovanja, neka vanjska djela koja pripadaju štovanju iskazuju se uzvišenim stvorenjima, među kojima je najveće klanjanje; ali postoji nešto što se samo Bogu iskazuje, a to je žrtva. Odatle Augustin kaže, u X De Civ. Dei: „Mnogo je od božanskoga kulta uzeto što se ljudskim počastima pridavalo, bilo iz prekomjerne poniznosti, bilo iz opake laskavosti, tako ipak da su oni kojima se to pridavalo smatrani ljudima, za koje se kaže da ih valja štovati i poštovati; ako im se pak mnogo dodaje, i klanjati im se. Tko je pak smatrao da valja žrtvovati osim onome koga je Bogom znao, ili smatrao, ili izmislio?“ Prema štovanju dakle koje se uzvišenu stvorenju duguje, Natan se poklonio Davidu. Prema štovanju pak koje se duguje Bogu, Mordokaj se nije htio pokloniti Hamanu, „bojeći se da čast Boga ne prenese na čovjeka“, kako se kaže u Est 13. I slično prema štovanju dužnom uzvišenu stvorenju, Abraham se poklonio anđelima; a također i Jošua, kako se čita u Jš 5. Premda se može razumjeti da su se klanjanjem latrije poklonili Bogu, koji se u osobi anđela ukazivao i govorio. No prema štovanju koje se duguje Bogu, zabranjeno je Ivanu pokloniti se anđelu, Otk 22. Kako zato da se pokaže čovjekovo dostojanstvo, koje je stekao po Kristu, da se izjednači s anđelima, odakle se ondje dodaje: drug sam tvoj u službi i braće tvoje; tako i zato da se isključi povod idolopoklonstvu, odakle se dodaje: Bogu se klanjaj.
Odgovor na 2. prigovor: pod božanskim veličanstvom podrazumijeva se sva Božja uzvišenost, kojoj pripada i to da u njemu, kao u vrhovnom dobru, bivamo blaženi.
Odgovor na 3. prigovor: budući da je jedna uzvišenost triju osoba, jedna im se čast i štovanje duguje, i dosljedno tome jedno klanjanje. U slici čega, kada se čita o Abrahamu, u Post 18, da su mu se tri čovjeka ukazala, klanjajući se jednome se obraća, govoreći: Gospodine, ako sam našao milost, i tako dalje. Trostruko pak prigibanje koljena znak je trojstva osoba, a ne različitosti klanjanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.