II-II, q. 83, a. 9
O sedam prošnji Gospodnje molitve
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno određuje sedam prošnja Gospodnje molitve. Uzaludno je naime tražiti ono što uvijek jest. Ali ime je Božje uvijek sveto, prema onome iz Lk 1: „Sveto je ime njegovo“. Kraljevstvo je njegovo također vječno, prema onome iz Ps: „Kraljevstvo tvoje, Gospodine, kraljevstvo je svih vjekova“. Volja se također Božja uvijek ispunjava, prema onome iz Iz 46: „Sva će se volja moja izvršiti“. Uzaludno je dakle tražiti da se ime Božje posvećuje, da dođe kraljevstvo njegovo i da bude volja njegova.
Prigovor 2. Nadalje, prije je odstupiti od zla nego postići dobro. Neprikladno se dakle čini da se prošnje koje pripadaju postizanju dobra postavljaju ispred prošnja koje pripadaju uklanjanju zla.
Prigovor 3. Nadalje, radi toga se nešto traži da se daruje. Ali glavni Božji dar jest Duh Sveti, i ono što nam se po njemu daje. Dakle, čini se da se prošnje neprikladno predlažu, budući da ne odgovaraju darovima Duha Svetoga.
Prigovor 4. Nadalje, prema Luki u Gospodnjoj se molitvi postavlja samo pet prošnja, kako je očito u Lk 11. Suvišno je dakle bilo što se prema Mateju postavlja sedam prošnja.
Prigovor 5. Nadalje, čini se uzaludnim pridobivati naklonost onoga koji nas svojom naklonošću pretječe. Ali Bog nas svojom naklonošću pretječe, jer je on prvi uzljubio nas, kako se kaže u 1 Iv 4. Suvišno se dakle prije prošnja stavlja: „Oče naš, koji jesi na nebesima“, što se čini da pripada pridobivanju naklonosti.
Naprotiv, dostatna je vlast Krista koji je molitvu ustanovio.
Odgovaram: Gospodnja je molitva najsavršenija, jer, kako Augustin kaže Probi, „ako ispravno i prikladno molimo, ništa drugo ne možemo reći nego što je u ovoj Gospodnjoj molitvi stavljeno“. Budući naime da je molitva na neki način tumač naše želje pred Bogom, samo ono ispravno moleći tražimo što ispravno željeti možemo. U Gospodnjoj se pak molitvi ne traži samo sve što ispravno možemo željeti, nego također i onim redom kojim to valja željeti, tako da ova molitva ne samo da poučava moliti, nego također biva oblikovateljica svega našega osjećaja. Bjelodano je pak da najprije u želju pada cilj, zatim ono što vodi k cilju. Naš je pak cilj Bog. K njemu pak naš osjećaj teži dvostruko: na jedan doista način, ukoliko hoćemo Božju slavu; na drugi način, prema tome što hoćemo uživati njegovu slavu. Od toga prvo pripada ljubavi kojom Boga ljubimo u njemu samome, a drugo pripada ljubavi kojom sebe ljubimo u Bogu. I stoga se kao prva prošnja postavlja: „Sveti se ime tvoje“, po kojoj tražimo Božju slavu. Kao druga se pak postavlja: „Dođi kraljevstvo tvoje“, po kojoj tražimo da do slave njegova kraljevstva prispijemo. Prema spomenutome nas pak cilju nešto usmjerava dvostruko: na jedan način, po sebi; na drugi način, po akcidentu. Po sebi doista, dobro koje je korisno za cilj. Korisno je pak nešto za cilj blaženstva dvostruko. Na jedan način, izravno i prvenstveno, prema zasluzi kojom blaženstvo zaslužujemo pokoravajući se Bogu. I s obzirom na to postavlja se: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“. Na drugi način, oruđno i kao pomažući nam za zasluživanje. I tome pripada ono što se kaže: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, bilo da se to razumije o sakramentalnom kruhu, čija svagdanja uporaba koristi čovjeku, u čemu se također podrazumijevaju svi drugi sakramenti; bilo također da se razumije o tjelesnom kruhu, tako da se pod kruhom razumijeva sva dostatnost uzdržavanja, kako kaže Augustin Probi; jer i euharistija je glavni sakrament, i kruh je glavna hrana, odakle je i u Matejevu evanđelju napisano: „nadnaravni“ (supersubstantialem), to jest glavni, kako Jeronim tumači. Po akcidentu pak bivamo usmjereni k blaženstvu po uklanjanju onoga što priječi. Tri su pak stvari koje nas od blaženstva priječe. Ponajprije doista, grijeh, koji izravno isključuje iz kraljevstva, prema onome iz 1 Kor 6: „Ni bludnici, ni idolopoklonici itd., neće baštiniti kraljevstva Božjega“. I tome pripada ono što se kaže: „Otpusti nam duge naše“. Drugo, napast, koja nas sprječava od obdržavanja božanske volje. I tome pripada ono što se kaže: „I ne uvedi nas u napast“, po čemu ne molimo da ne budemo kušani, nego da od napasti ne budemo pobijeđeni, što znači biti uveden u napast. Treće, sadašnja tegoba (poenalitas), koja sprječava dostatnost života. I s obzirom na to kaže se: „Izbavi nas od zla“.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže, u knjizi De Serm. Dom. in monte, kada kažemo: „Sveti se ime tvoje“, „ne traži se to kao da Božje ime ne bi bilo sveto, nego da se od ljudi smatra svetim“; što pripada širenju Božje slave među ljudima. To pak što se kaže: „Dođi kraljevstvo tvoje“, „nije tako rečeno kao da Bog sada ne kraljuje“, nego, kako Augustin kaže Probi, „želju našu prema onome kraljevstvu pobuđujemo, da nama dođe, te da u njemu kraljujemo“. To pak što se kaže: „Budi volja tvoja“, „ispravno se razumijeva: neka se slušaju tvoje zapovijedi. Kako na nebu tako i na zemlji, to jest, kako od anđela, tako od ljudi“. Odatle će se ove tri prošnje savršeno ispuniti u budućem životu, dok druge četiri pripadaju potrebi sadašnjega života, kako Augustin kaže u Enchiridionu.
Odgovor na 2. prigovor: budući da je molitva tumač želje, red prošnja ne odgovara redu izvršenja, nego redu želje ili nakane, u kojemu je cilj prije onoga što vodi k cilju, i postizanje dobra prije uklanjanja zla.
Odgovor na 3. prigovor: Augustin, u knjizi De Serm. Dom. in monte, prilagođuje sedam prošnja darovima i blaženstvima, govoreći: „Ako je strah Božji ono po čemu su blaženi siromasi duhom, molimo da se među ljudima sveti ime Božje čednim strahom. Ako je pobožnost ono po čemu su blaženi krotki, molimo da dođe kraljevstvo njegovo, da postanemo krotki te mu se ne protivimo. Ako je znanje ono po čemu su blaženi koji tuguju, molimo da bude volja njegova, jer tako nećemo tugovati. Ako je hrabrost ono po čemu su blaženi koji gladuju, molimo da nam se dadne kruh naš svagdanji. Ako je savjet ono po čemu su blaženi milosrdni, otpustimo duge da se nama otpuste naši. Ako je razum ono po čemu su blaženi čista srca, molimo da nemamo dvolično srce, težeći za vremenitim stvarima, od kojih nastaju napasti u nama. Ako je mudrost ono po čemu su blaženi mirotvorci jer će se sinovima Božjim zvati, molimo da se izbavimo od zla, jer samo izbavljenje učinit će nas slobodnim sinovima Božjim“.
Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin kaže u Enchiridionu, „Luka je u Gospodnjoj molitvi obuhvatio ne sedam, nego pet prošnja. Pokazujući naime da je treća prošnja na neki način ponavljanje dviju prethodnih, izostavljajući je daje to razumjeti“, jer naime k tome ponajprije smjera Božja volja da njegovu svetost spoznamo i s njime kraljujemo. „To što je Matej na kraju stavio: izbavi nas od zla, Luka nije stavio, da svatko zna da se u tome izbavlja od zla što ne biva uveden u napast“.
Odgovor na 5. prigovor: molitva se ne upućuje Bogu zato da njega privolimo, nego da u nama samima pobudimo pouzdanje traženja. Koje se pak ponajprije pobuđuje u nama razmatranjem njegove ljubavi prema nama, kojom hoće naše dobro, i stoga kažemo: „Oče naš“; i njegove uzvišenosti, po kojoj može, i stoga kažemo: „koji jesi na nebesima“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.