Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 83, a. 8

Trebamo li moliti za neprijatelje

Prigovor 1. Čini se da ne smijemo za neprijatelje moliti. Jer, kako se kaže u Rim 15: „Što je god napisano, za našu je pouku napisano“. Ali u Svetome se pismu navode mnoga proklinjanja protiv neprijatelja, kaže se naime u Ps: „Neka se postide i smetu svi neprijatelji moji, neka se postide i smetu vrlo brzo“. Dakle, i mi moramo moliti protiv neprijatelja, prije nego za njih.

Prigovor 2. Nadalje, osvećivanje neprijateljima ide na zlo neprijatelja. Ali sveti traže osvetu nad neprijateljima, prema onome iz Otk 6: „Dokle nećeš osvetiti krv našu na onima koji prebivaju na zemlji?“ Odatle se i osveti nad bezbožnicima raduju, prema onome iz Ps: „Radovat će se pravednik kada vidi osvetu“. Dakle, ne valja moliti za neprijatelje, nego prije protiv njih.

Prigovor 3. Nadalje, djelovanje čovjeka i njegova molitva ne smiju biti oprečni. Ali ljudi katkad dopušteno napadaju neprijatelje, inače bi svi ratovi bili nedopušteni, što je protiv gore rečenoga. Dakle, ne smijemo moliti za neprijatelje.

Naprotiv, kaže se u Mt 5: „Molite za one koji vas progone i kleveću“.

Odgovaram: moliti za drugoga pripada ljubavi, kako je rečeno. Stoga na isti način na koji smo dužni ljubiti neprijatelje, dužni smo za neprijatelje moliti. Kako smo pak dužni neprijatelje ljubiti gore je izloženo, u traktatu o ljubavi: da naime u njima ljubimo narav, a ne krivnju; i da je ljubiti neprijatelje općenito u zapovijedi, a pojedinačno pak nije u zapovijedi osim prema spremnosti duše, da bi naime čovjek bio spreman i pojedinačno neprijatelja ljubiti i pomoći mu u stanju nužde, ili ako bi oprost tražio; no pojedinačno bezuvjetno neprijatelje ljubiti i pomagati im pripada savršenosti. I slično nužno je da u našim općim molitvama koje za druge činimo ne isključujemo neprijatelje. To pak da za njih pojedinačno molimo pripada savršenosti, a ne nužnosti, osim u nekom posebnom slučaju.

Odgovor na 1. prigovor: proklinjanja koja se u Svetome pismu postavljaju mogu se četverostruko razumjeti. Na jedan način, prema tome što „proroci običavaju u obliku proklinjanja naviještati buduće događaje“, kako Augustin kaže u knjizi De Serm. Dom. in monte. Drugo, ukoliko se neka vremenita zla grješnicima katkad od Boga pripuštaju radi popravljanja. Treće, jer se razumije da traže ne protiv samih ljudi, nego protiv kraljevstva grijeha, tako naime da se popravljanjem ljudi grijeh uništi. Četvrto, suobličujući svoju volju božanskoj pravednosti oko osude onih koji ustraju u grijehu.

Odgovor na 2. prigovor: kako u istoj knjizi Augustin kaže, „osveta mučenika jest da se obori kraljevstvo grijeha, pod čijim su vladanjem toliko pretrpjeli“. Ili, kako se kaže u knjizi De quaest. Vet. et novi Test., „traže da budu osvećeni ne glasom, nego razumom, kao što je krv Abelova vikala sa zemlje“. Raduju se pak osveti ne radi nje same, nego radi božanske pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: dopušteno je napadati neprijatelje da se suspregnu od grijeha, što ide na njihovo dobro i dobro drugih. I tako je također dopušteno moleći tražiti neka vremenita zla neprijatelja kako bi se popravili. I tako molitva i djelovanje neće biti oprečni.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.