II-II, q. 83, a. 7
Trebamo li moliti za druge
Prigovor 1. Čini se da ne smijemo za druge moliti. U molitvi naime moramo slijediti oblik koji je Gospodin predao. Ali u Gospodnjoj molitvi prošnje činimo za sebe, a ne za druge, govoreći: kruh naš svagdanji daj nam danas, i drugo tome slično. Dakle, ne smijemo za druge moliti.
Prigovor 2. Nadalje, molitva biva zato da se usliša. Ali jedan od uvjeta koji se traže za to da molitva bude uslišana jest da netko moli za samoga sebe; odakle na ono iz Iv 16: „Ako što zaištete od Oca u moje ime, dat će vam“, Augustin kaže: „Uslišavaju se svi za same sebe, ali ne za sve. Stoga nije bilo kako rečeno: dat će, nego: dat će vam“. Dakle, čini se da ne smijemo za druge moliti, nego samo za sebe.
Prigovor 3. Nadalje, za druge, ako su zli, zabranjuje nam se moliti, prema onome iz Jr 7: „Ti dakle nemoj moliti za ovaj narod, i nemoj mi se protiviti, jer te neću uslišati“. Za dobre pak ne treba moliti, jer oni moleći za same sebe bivaju uslišani. Dakle, čini se da ne smijemo za druge moliti.
Naprotiv, kaže se u Jak 5: „Molite jedni za druge da ozdravite“.
Odgovaram: kako je rečeno, to moramo moleći tražiti što moramo željeti. Željeti pak moramo dobra ne samo sebi, nego također i drugima; to naime pripada biti ljubavi, koju bližnjima moramo iskazivati, kako je očito iz gore rečenoga. I stoga ljubav to zahtijeva: da za druge molimo. Odatle Krizostom kaže, na Mateja: „Moliti za sebe nužda nagoni, za drugoga pak bratoljublje potiče. Slađa je pak pred Bogom molitva ne koju nužda šalje, nego koju bratoljublje preporučuje“.
Odgovor na 1. prigovor: kako Ciprijan kaže, u knjizi De Orat. dominica: „Stoga ne kažemo: Oče moj, nego naš; niti: daj mi, nego: daj nam, jer Učitelj jedinstva nije htio da se molitva čini privatno, tako naime da tko moli samo za sebe. Jednoga je naime htio da moli za sve, kao što je u jednome sve sam nosio“.
Odgovor na 2. prigovor: moliti za sebe postavlja se kao uvjet molitve, ne doduše nužan za učinak zasluge, nego kao nužan za nezatajnost izmoljenja. Događa se naime katkad da molitva učinjena za drugoga ne postiže izmoljenje, čak i ako biva pobožno i ustrajno i o stvarima koje pripadaju spasenju, zbog zapreke koja je sa strane onoga za koga se moli, prema onome iz Jr 15: „Kad bi Mojsije i Samuel stali preda me, ne bi se duša moja priklonila tom narodu“. Ništa manje ipak molitva neće biti zaslužna molitelju, koji moli iz ljubavi, prema onome iz Ps: „Molitva se moja u njedra moja vraćala“, Glosa, to jest: „Ako im i nije koristila, ja ipak nisam uskraćen za svoju nagradu“.
Odgovor na 3. prigovor: i za grješnike valja moliti, da se obrate, i za pravednike, da ustraju i napreduju. Molitelji ipak ne bivaju uslišani za sve grješnike, nego za neke; bivaju naime uslišani za predodređene, a ne za one koji su unaprijed znani za propast. Kao što i opomena kojom braću opominjemo ima učinak u predodređenima, a ne u odbačenima, prema onome iz Prop 7: „Nitko ne može ispraviti koga je Bog prezreo“. I stoga se kaže u 1 Iv 5: „Tko zna da mu brat griješi grijehom koji nije na smrt, neka moli, i dat će mu se život onome koji griješi grijehom koji nije na smrt“. No kao što se nikome, sve dok ovdje živi, ne smije uskratiti dobročinstvo opomene, jer ne možemo razlikovati predodređene od odbačenih, kako Augustin kaže u knjizi De Corr. et gratia; tako se također nikome ne smije uskratiti pomoć molitve. Za pravednike se također mora moliti, iz trostrukoga razloga. Ponajprije doista, jer se molitve mnogih lakše uslišavaju. Odatle u Rim 15, na ono: „Da mi pomognete u svojim molitvama“, Glosa kaže: „S pravom apostol moli manje da za njega mole. Mnogi naime najmanji, dok se okupljaju složni, postaju veliki, i molitvama mnogih nemoguće je da ne izmole“, ono naime što se može izmoliti. Drugo, zato da se od mnogih zahvaljuje Bogu za dobročinstva koja podjeljuje pravednicima, a koja također idu na korist mnogih, kako je očito po apostolu, u 2 Kor 1. Treće, zato da se veći ne uzoholi, dok razmatra da mu trebaju molitve manjih.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.