II-II, q. 83, a. 4
Treba li samo Boga moliti
Prigovor 1. Čini se da se samo Bogu mora moliti. Molitva je naime čin bogoštovlja, kako je rečeno. Ali samo se Bog ima bogoštovljem častiti. Dakle, samo se Bogu mora moliti.
Prigovor 2. Nadalje, uzalud se pruža molitva onome koji molitvu ne poznaje. Ali samo Bogu pripada molitvu poznavati. Kako zato što se ponajčešće molitva više vrši unutarnjim činom, koji samo Bog poznaje, nego glasom, prema onome što apostol kaže u 1 Kor 14: molit ću duhom, molit ću i umom. Tako i zato što, kako Augustin kaže u knjizi De cura pro mortuis agenda, „ne znaju mrtvi, čak ni sveti, što čine živi, čak ni njihova djeca“. Dakle, molitva se ima upućivati samo Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, ako nekim svetima molitvu upućujemo, to nije osim ukoliko su sjedinjeni s Bogom. Ali neki koji žive na ovome svijetu, ili također koji se nalaze u čistilištu, veoma su sjedinjeni s Bogom po milosti. K njima se pak ne upućuje molitva. Dakle, ni k svetima koji su u raju ne smijemo upućivati molitvu.
Naprotiv, kaže se u Job 5: „Zazovi, ima li koga da ti odgovori, i k nekomu se od svetih obrati“.
Odgovaram: molitva se upućuje nekome dvostruko: na jedan način, kao da se po njemu ima ispuniti; na drugi način, kao da se po njemu ima izmoliti. Na prvi doista način samo Bogu upućujemo molitvu, jer sve naše molitve moraju biti usmjerene na postizanje milosti i slave, koje samo Bog daje, prema onome iz Ps: „Milost i slavu dat će Gospodin“. No na drugi način upućujemo molitvu svetim anđelima i ljudima, ne zato da po njima Bog spozna naše prošnje, nego da njihovim molitvama i zaslugama naše molitve postignu učinak. I stoga se kaže u Otk 8 da se „uzdiže dim kâda, to jest molitve svetih, iz ruke anđelove pred Gospodinom“. I to je također očito iz samoga načina kojim se Crkva služi u moljenju. Od Presvetoga naime Trojstva tražimo da nam se smiluje, a od drugih kojih god svetaca tražimo da mole za nas.
Odgovor na 1. prigovor: onome samome iskazujemo moleći štovanje bogoštovlja od koga tražimo postići ono što molimo, jer time ispovijedamo da je on začetnik naših dobara; no ne onima koje tražimo kao svoje zagovornike kod Boga.
Odgovor na 2. prigovor: mrtvi ono što se u ovome svijetu događa, uzevši u obzir njihovo naravno stanje, ne poznaju, a osobito unutarnje pokrete srca. Ali blaženima se, kako Grgur kaže u XII Moral., u Riječi očituje ono što im doliči poznavati o onome što se oko nas događa, čak i s obzirom na unutarnje pokrete srca. Ponajviše pak njihovoj uzvišenosti doliči da poznaju prošnje njima upućene bilo glasom bilo srcem. I stoga prošnje koje k njima usmjeravamo, po Božjem očitovanju, poznaju.
Odgovor na 3. prigovor: oni koji su na ovome svijetu ili u čistilištu još ne uživaju gledanje Riječi, da bi mogli spoznati ono što mi mislimo ili govorimo. I stoga njihove zagovore ne zazivamo moleći, nego od živih tražimo razgovarajući.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.