II-II, q. 83, a. 2
Je li prikladno moliti
Prigovor 1. Čini se da nije prikladno moliti. Molitva je naime, čini se, nužna radi toga da dojavimo onome od koga tražimo ono što nam treba. Ali, kako se kaže u Mt 6: „Zna Otac vaš što vam treba“. Dakle, nije prikladno moliti Boga.
Prigovor 2. Nadalje, molitvom se privija duh onoga koga se moli da učini što se od njega traži. Ali duh je Božji nepromjenjiv i nesavitljiv, prema onome iz 1 Sam 15: „Doista Pobjednik u Izraelu neće poštedjeti, niti će se pokajati“. Dakle, nije prikladno da molimo Boga.
Prigovor 3. Nadalje, velikodušnije je dati nešto onome tko ne traži nego dati onome tko traži, jer, kako Seneka kaže, „nijedna se stvar skuplje ne kupuje od one koja je prošnjama kupljena“. Ali Bog je najvelikodušniji. Dakle, ne čini se prikladnim da molimo Boga.
Naprotiv, kaže se u Lk 18: „Valja svagda moliti i nikada ne sustati“.
Odgovaram: trostruka je bila zabluda starih oko molitve. Neki su naime postavili da se ljudske stvari ne ravnaju božanskom providnošću. Iz čega slijedi da je uzaludno moliti i uopće Boga štovati. I o njima se kaže u Mal 3: „Rekoste: uzalud je služiti Bogu“. Drugo je bilo mišljenje onih koji su tvrdili da se sve, čak i u ljudskim stvarima, događa iz nužde, bilo iz nepromjenjivosti božanske providnosti, bilo iz nužnosti zvijezda, bilo iz povezanosti uzroka. I prema ovima se također isključuje korist molitve. Treće je bilo mišljenje onih koji su doista tvrdili da se ljudske stvari ravnaju božanskom providnošću i da ljudske stvari ne dolaze iz nužde, ali su jednako govorili da je odredba božanske providnosti promjenjiva i da se molitvama i drugim što pripada bogoštovlju odredba božanske providnosti mijenja. Sve je to pak u prvoj knjizi oboreno. I stoga valja tako uvesti korist molitve da niti ljudskim stvarima, podložnima božanskoj providnosti, ne namećemo nužnost; niti također božansku odredbu smatramo promjenjivom. Za očevidnost dakle ovoga valja razmotriti da se iz božanske providnosti ne određuje samo koji učinci nastaju, nego također iz kojih uzroka i kojim redom proizlaze. Među drugim pak uzrocima jesu također i ljudski čini uzroci nekih stvari. Stoga ljudi moraju činiti neke stvari, ne zato da bi svojim činima promijenili božansku odredbu, nego da bi svojim činima ispunili neke učinke prema redu koji je Bog odredio. A isto je tako i u naravnim uzrocima. I slično je također o molitvi. Ne molimo naime radi toga da bismo božansku odredbu promijenili, nego da bismo izmolili ono što je Bog odredio da se ima ispuniti po molitvama svetih; „tako naime da ljudi tražeći zasluže primiti ono što im je svemogući Bog prije vjekova odredio darovati“, kako Grgur kaže u knjizi Dijaloga.
Odgovor na 1. prigovor: nije nužno da Bogu prinosimo prošnje zato da bismo njemu očitovali svoje potrebe ili želje, nego zato da sami razmotrimo kako se u tome valja utjecati božanskoj pomoći.
Odgovor na 2. prigovor: kako je rečeno, naša molitva nije usmjerena na promjenu božanske odredbe, nego na to da se našim prošnjama postigne ono što je Bog odredio.
Odgovor na 3. prigovor: Bog nam mnogo pruža iz svoje velikodušnosti čak i kad ne tražimo. No to što neka dobra hoće pružiti nama koji tražimo, to je radi naše koristi: da naime primimo neko pouzdanje utjecanja k Bogu i da prepoznamo kako je on začetnik naših dobara. Stoga Krizostom kaže: „Pomisli kolika ti je udijeljena sreća, kolika slava pridodana: molitvama razgovarati s Bogom, s Kristom stupati u zbor, željeti što hoćeš, tražiti za čim čezneš“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.