II-II, q. 83, a. 1
Je li molitva čin težbene ili spoznajne moći
Prigovor 1. Čini se da je molitva čin težajne moći. Molitvi naime pripada biti uslišana. Ali želja je ta koja biva uslišana od Boga, prema onome iz Ps: „Želju siromaha usliša Gospodin“. Dakle, molitva je želja. No želja je čin težajne moći. Dakle i molitva.
Prigovor 2. Nadalje, Dionizije kaže, u III. pogl. De div. nom.: „Prije svega korisno je započeti molitvom, kao predajući i sjedinjujući same sebe s Bogom“. Ali sjedinjenje s Bogom biva po ljubavi, koja pripada težajnoj moći. Dakle, molitva pripada težajnoj moći.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof, u III. De anima, postavlja dvije djelatnosti razumnoga dijela, od kojih je prva shvaćanje nedjeljivih stvari, po kojoj naime spoznajemo o svakoj pojedinoj stvari što jest; druga je pak sastavljanje i rastavljanje, po čemu se naime spoznaje da nešto jest ili nije. Kojima se treća pridodaje: umovati, napredujući naime od poznatoga k nepoznatome. Ali molitva se ne svodi ni na koju od tih djelatnosti. Dakle, nije čin razumske moći, nego težajne.
Naprotiv, Izidor kaže, u knjizi Etymol., da je moliti (orare) isto što i reći (dicere). Ali govor pripada razumu. Dakle, molitva nije čin težajne moći, nego razumske.
Odgovaram: prema Kasiodoru, molitva (oratio) naziva se kao govor usta (oris ratio). Spekulativni pak i praktični razum u tome se razlikuju što je spekulativni razum samo onaj koji spoznaje stvari; praktični pak razum nije samo spoznavajući, nego također i uzrokujući. Nešto je pak uzrok drugoga dvostruko. Na jedan doista način, savršeno, namećući nužnost, i to nastaje kada je učinak potpuno podvrgnut moći uzroka. Na drugi pak način, nesavršeno, samo raspoloživošću (solum disponendo), kada se naime učinak ne podvrgava potpuno moći uzroka. Tako je dakle i razum dvostruko uzrok nekih stvari. Na jedan doista način, kao onaj koji nameće nužnost, i na taj način razumu pripada zapovijedati ne samo nižim moćima i udovima tijela, nego također i podložnim ljudima, što se uistinu čini zapovijedanjem. Na drugi način, kao onaj koji navodi i na neki način raspolaže, i na taj način razum traži da se nešto učini od onih koji mu nisu podložni, bilo da su jednaki, bilo da su viši. Oboje pak od ovoga, naime zapovijedati i tražiti ili usrdno moliti, uključuje neki raspored, ukoliko naime čovjek određuje da se nešto ima učiniti po drugome. Stoga pripadaju razumu, kojemu je uređivati, zbog čega Filozof kaže, u I. Ethic., da na najbolje potiče razum. Tako pak sada govorimo o molitvi, ukoliko označava neko preklinjanje ili traženje, prema tome kako Augustin kaže, u knjizi De Verb. Dom., da je molitva neko traženje; i Damaščanin kaže, u III. knjizi, da je molitva traženje doličnih stvari od Boga. Tako je dakle bjelodano da je molitva o kojoj sada govorimo čin razuma.
Odgovor na 1. prigovor: za želju siromaha kaže se da je Gospodin uslišava ili zato što je želja uzrok traženja, budući da je traženje na neki način tumač želje. Ili se to kaže da se pokaže brzina uslišanja, jer naime dok je još nešto u želji siromaha, Bog uslišava, prije nego što izlože molitvu; prema onome iz Iz 65: „I bit će, prije nego zazovu, ja ću uslišati“.
Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, volja pokreće razum prema svojemu cilju. Stoga ništa ne priječi da, na poticaj volje, čin razuma teži k cilju ljubavi, a to je sjediniti se s Bogom. Teži pak molitva k Bogu kao pokrenuta od volje ljubavi, dvostruko. Na jedan doista način, sa strane onoga što se traži, jer to ponajprije valja u molitvi tražiti: da se sjedinimo s Bogom; prema onome iz Ps: „Jedno tražih od Gospodina, to ću iskati: da prebivam u domu Gospodnjem sve dane života svoga“. Na drugi način, sa strane samoga molitelja, koji mora pristupiti onome od koga traži, ili mjesno, kao k čovjeku; ili umom, kao k Bogu. Stoga se ondje kaže da, „kada molitvama zazivamo Boga, otkrivena uma stojimo pred njim“. I prema tome također Damaščanin kaže da je „molitva uzdignuće uma k Bogu“.
Odgovor na 3. prigovor: ta tri čina pripadaju spekulativnom razumu. No nadalje praktičnom razumu pripada uzrokovati nešto na način zapovijedi ili na način traženja, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.