Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 83, a. 17

O vrstama molitve

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno kaže kako su dijelovi molitve zaklinjanja (obsecrationes), molitve (orationes), traženja (postulationes), zahvale (gratiarum actiones). Zaklinjanje se naime čini da je neka prisega. Ali, kako Origen kaže, na Mateja: „Ne treba da čovjek koji hoće po Evanđelju živjeti drugoga zaklinje; ako naime prisezati nije dopušteno, ni zaklinjati“. Dakle, neprikladno se zaklinjanje postavlja kao dio molitve.

Prigovor 2. Nadalje, molitva je, prema Damaščaninu, traženje doličnih stvari od Boga. Neprikladno se dakle molitve dijele nasuprot traženjima.

Prigovor 3. Nadalje, zahvale pripadaju prošlim stvarima, a druge pak budućima. No prošle su stvari prije budućih. Neprikladno se dakle zahvale stavljaju iza ostaloga.

Naprotiv, stoji autoritet apostola, 1 Tim 2.

Odgovaram: treba reći da se za molitvu traže tri stvari. Od kojih je prva da molitelj pristupi k Bogu, kojega moli. Što se označava imenom molitve (oratio), jer molitva je uzdignuće uma k Bogu. Drugo, traži se traženje, koje se označava imenom prošnje (postulatio), bilo da se prošnja predlaže određeno, što neki vlastito nazivaju prošnjom; bilo neodređeno, kao kada tko traži da mu Bog pomogne, što nazivaju zazivom (supplicatio); bilo da se samo iznosi događaj, prema onome iz Iv 11: „Gle, onaj koga ljubiš bolestan je“, što zovu nagovještajem (insinuatio). Treće, traži se razlog izmoljenja onoga što se traži. I to ili sa strane Boga, ili sa strane molitelja. Razlog pak izmoljenja sa strane Boga jest njegova svetost, zbog koje tražimo da budemo uslišani, prema onome iz Dn 9: „Radi sebe samoga prikloni, Bože moj, uho svoje“. I tome pripada zaklinjanje (obsecratio), koje je posvjedočenje po svetim stvarima, kao kada kažemo: po rođenju svojem, oslobodi nas, Gospodine. Razlog pak izmoljenja sa strane molitelja jest zahvaljivanje, jer zahvaljujući za primljena dobročinstva zaslužujemo primiti bolja, kako se u zbornoj molitvi kaže. I stoga Glosa, na 1 Tim 2, kaže da „u misi zaklinjanja jesu ono što prethodi posvećenju“, u čemu se spominju neke svete stvari; molitve su u samome posvećenju, u kojemu se um ponajviše mora uzdizati k Bogu; prošnje pak „jesu u molitvama koje slijede; zahvale na kraju“. U većini zbornih molitava Crkve također se može ovo četvero uočiti. Kao u zbornoj molitvi o Trojstvu: to što se kaže: „svemogući, vječni Bože“, pripada uzdignuću molitve k Bogu; to što se kaže: „koji si slugama svojim dao“ itd., pripada zahvaljivanju; to što se kaže: „podaj, molimo“ itd., pripada prošnji; to što se na kraju stavlja: „po Gospodinu našem“ itd., pripada zaklinjanju. U razgovorima pak otaca kaže se da je „zaklinjanje moljenje za oproštenje grijeha; molitva kada se Bogu zavjetujemo; prošnja kada za druge molimo“. No prvo je bolje.

Odgovor na 1. prigovor: zaklinjanje (obsecratio) nije prisega radi prisiljavanja, koja se zabranjuje, nego radi zazivanja milosrđa.

Odgovor na 2. prigovor: molitva općenito uzeta uključuje sve što se ovdje kaže. No prema tome što se dijeli nasuprot drugome, vlastito uključuje uzdignuće k Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: u različitim stvarima prošlost prethodi budućnosti, ali jedna te ista stvar prije je buduća nego što je prošla. I stoga zahvaljivanje za druga dobročinstva prethodi traženju drugih dobročinstava, ali isto se dobročinstvo najprije traži, a na kraju, kada bude primljeno, za njega se zahvaljuje. Traženju pak prethodi molitva, po kojoj se pristupa onome od koga tražimo. Molitvi pak prethodi zaklinjanje, jer se iz razmatranja božanske dobrote usuđujemo k njemu pristupiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.