Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 83, a. 16

Je li zaslužna

Prigovor 1. Čini se da grješnici moleći ne postižu ništa od Boga. Kaže se naime u Iv 9: „Znamo da grješnike Bog ne sluša“. Što se slaže s onim što se kaže u Izr 28: „Tko odvraća uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrskost“; mrka pak molitva ne postiže ništa od Boga. Dakle, grješnici ne postižu ništa od Boga.

Prigovor 2. Nadalje, pravednici postižu od Boga ono što zaslužuju, kako je gore navedeno. Ali grješnici ne mogu ništa zaslužiti, jer su lišeni milosti, a također i ljubavi, koja je krepost pobožnosti, kako Glosa kaže u 2 Tim 3, na ono: „Imajući doduše obličje pobožnosti, a moći su se njezine odrekli“; i tako ne mole pobožno, što se traži za to da molitva postigne, kako je gore rečeno. Dakle, grješnici moleći ništa ne postižu.

Prigovor 3. Nadalje, Krizostom kaže, na Mateja: „Otac ne uslišava rado molitvu koju Sin nije sastavio“. Ali u molitvi koju je Krist sastavio kaže se: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, što grješnici ne čine. Dakle, ili lažu to govoreći, i tako nisu dostojni uslišanja; ili, ako ne govore, ne bivaju uslišani, jer ne drže oblik moljenja koji je Krist ustanovio.

Naprotiv, Augustin kaže, na Iv: „Ako grješnike Bog ne bi uslišavao, uzalud bi carinik rekao: Gospodine, budi milostiv meni grješniku“. I Krizostom kaže, na Mateja: „Svatko tko traži prima, to jest bilo da je pravednik bilo grješnik“.

Odgovaram: treba reći da u grješniku valja razmotriti dvoje, naime narav, koju Bog ljubi; i krivnju, koju mrzi. Ako dakle grješnik moleći nešto traži ukoliko je grješnik, to jest prema želji grijeha, to se od Boga ne uslišava iz milosrđa, nego se katkad uslišava na osvetu, dok Bog dopušta da grješnik još više srlja u grijehe; Bog naime milostiv uskraćuje neke stvari koje rasrđen udjeljuje, kako Augustin kaže. Molitvu pak grješnika koja potječe iz dobre želje naravi Bog uslišava, ne kao iz pravednosti, jer grješnik to ne zaslužuje, nego iz čistoga milosrđa, uz obdržavanje ipak četiriju navedenih uvjeta: da naime za sebe moli, ono što je nužno za spasenje, pobožno i ustrajno.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže, na Iv, ona je riječ slijepca koji je još bio samo pomazan, to jest još ne posve prosvijetljen. I stoga nije mjerodavna. Premda se može potvrditi ako se razumije o grješniku ukoliko je grješnik. Na koji se način također njegova molitva naziva mrskom.

Odgovor na 2. prigovor: grješnik ne može pobožno moliti tako kao da njegova molitva biva uobličena habitusom kreposti. Može ipak njegova molitva biti pobožna s obzirom na to što traži nešto što pripada pobožnosti, kao što onaj koji nema habitus pravednosti može htjeti nešto pravedno, kako je očito iz gore rečenoga. I premda njegova molitva nije zaslužna, može ipak postizati, jer se zasluga oslanja na pravednost, a izmoljenje na milost.

Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, Gospodnja se molitva izgovara u zajedničkoj osobi cijele Crkve. I stoga ako netko ne hoteći otpustiti duge bližnjemu izgovara Gospodnju molitvu, ne laže, premda to što govori nije istinito s obzirom na njegovu osobu, istinito je naime s obzirom na osobu Crkve. Izvan koje se nalazi po zasluzi, i stoga je lišen ploda molitve. Katkad su ipak neki grješnici spremni otpustiti svojim dužnicima. I stoga sami moleći bivaju uslišani, prema onome iz Sir 28: „Oprosti bližnjemu svojemu koji ti nanosi štetu, i tada će se tebi koji moliš grijesi otpustiti“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.