Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 83, a. 15

Je li molitva djelotvorna za postizanje onoga što se traži

Prigovor 1. Čini se da molitva nije zaslužna. Svaka naime zasluga potječe od milosti. No molitva prethodi milosti, jer se i sama milost po molitvi postiže, prema onome iz Lk 11: „Otac vaš s neba dat će Duha Dobroga onima koji ga ištu“. Dakle, molitva nije zaslužan čin.

Prigovor 2. Nadalje, ako molitva nešto zaslužuje, ponajviše se čini da zaslužuje ono što se moleći traži. No to ne zaslužuje uvijek, jer često se ni molitve svetih ne uslišavaju; kao što Pavao nije bio uslišan tražeći da se od njega ukloni trn tijela. Dakle, molitva nije zaslužan čin.

Prigovor 3. Nadalje, molitva se ponajprije oslanja na vjeru, prema onome iz Jak 1: „Neka ište s vjerom, ne sumnjajući ništa“. No vjera nije dostatna za zasluživanje, kako je očito kod onih koji imaju neoblikovanu vjeru (fides informis). Dakle, molitva nije zaslužan čin.

Naprotiv, na ono iz Ps: „Molitva se moja u njedra moja vraćala“, Glosa kaže: „Ako im i nije koristila, ja ipak nisam uskraćen za svoju nagradu“. Nagrada se pak duguje samo zasluzi. Dakle, molitva ima značaj zasluge.

Odgovaram: treba reći da molitva, osim učinka duhovne utjehe koju u sadašnjosti donosi, ima dvostruku moć s obzirom na budući učinak, naime moć zasluživanja i moć izmoljenja (virtus impetrandi). Molitva pak, kao i bilo koji drugi čin kreposti, ima djelotvornost zasluživanja ukoliko potječe iz korijena ljubavi, čiji je vlastiti objekt vječno dobro, čije uživanje zaslužujemo. Potječe ipak molitva od ljubavi posredstvom bogoštovlja, čiji je čin molitva kako je rečeno; uz prisutnost također nekih drugih kreposti koje se traže za dobrotu molitve, naime poniznosti i vjere. Bogoštovlju naime pripada samu molitvu Bogu prinijeti. Ljubavi pak pripada želja za onim čije ispunjenje molitva traži. Vjera je pak nužna sa strane Boga, kojega molimo, da naime vjerujemo kako od njega možemo postići ono što tražimo. Poniznost je pak nužna sa strane samoga molitelja, koji prepoznaje svoju potrebitost. Nužna je također i pobožnost, no ona pripada bogoštovlju, čiji je prvi čin, nužan za sve koji slijede, kako je gore rečeno. Djelotvornost pak izmoljenja ima iz milosti Boga, kojega molimo, koji nas također na moljenje potiče. Odatle Augustin kaže, u knjizi De Verb. Dom.: „Ne bi nas poticao da tražimo, kad ne bi htio dati“. I Krizostom kaže: „Nikada molitelju dobročinstva ne uskraćuje onaj koji svojom dobrohotnošću potiče da moleći ne posustanu“.

Odgovor na 1. prigovor: molitva koja je bez posvećujuće milosti nije zaslužna, kao ni bilo koji drugi kreposni čin. Pa ipak i molitva koja postiže posvećujuću milost potječe iz neke milosti, kao iz besplatnoga dara, jer samo moljenje jest neki dar Božji, kako Augustin kaže u knjizi De perseverantia.

Odgovor na 2. prigovor: zasluga molitve katkad gleda ponajprije na drugo negoli na ono što se traži, jer zasluga se prvenstveno usmjerava na blaženstvo; dok se traženje molitve katkad izravno proteže na neke druge stvari, kako je očito iz rečenoga. Ako dakle to drugo što tko traži za samoga sebe njemu nije korisno za blaženstvo, ne zaslužuje to, nego katkad tražeći i želeći to gubi zaslugu, primjerice ako od Boga traži ispunjenje nekoga grijeha, što znači ne moliti pobožno. Katkad pak to nije nužno za spasenje, niti očito spasenju protivno. I tada, premda onaj koji moli može moleći zaslužiti vječni život, ipak ne zaslužuje postići ono što traži. Odatle Augustin kaže, u knjizi Sententiarum Prosperi: „Vjerno moleći Boga za potrebe ovoga života, i milosrdno biva uslišan, i milosrdno ne biva uslišan. Što je naime bolesniku korisno, više zna liječnik nego bolesnik“. I zbog toga također Pavao nije bio uslišan tražeći da se ukloni trn tijela, jer nije koristilo. No ako je ono što se traži korisno za čovjekovo blaženstvo, kao pripadno njegovu spasenju, zaslužuje to ne samo moleći, nego i druga dobra djela čineći. I stoga bez sumnje prima ono što traži, ali kada treba primiti; „neke se naime stvari ne uskraćuju, nego se, da bi se dale u prikladno vrijeme, odgađaju“, kako Augustin kaže, na Iv. Što se ipak može spriječiti ako u traženju ne ustraje. I zbog toga Bazilije kaže: „Stoga katkad tražiš i ne primaš jer si naopako tražio, ili nevjerno ili lakomisleno, ili ono što ti ne koristi, ili si odustao“. Budući pak da čovjek ne može drugome zaslužiti vječni život po strogom pravu (ex condigno), kako je gore rečeno; stoga dosljedno tome ni ono što pripada vječnomu životu ne može netko katkad po strogom pravu drugome zaslužiti. I zbog toga ne biva uvijek uslišan onaj koji za drugoga moli, kako je gore navedeno. I stoga se postavljaju četiri uvjeta, čijim stjecajem netko uvijek postiže ono što traži: da naime za sebe moli, ono što je nužno za spasenje, pobožno i ustrajno.

Odgovor na 3. prigovor: molitva se oslanja ponajprije na vjeru ne s obzirom na djelotvornost zasluživanja, jer se tako oslanja ponajprije na ljubav, nego s obzirom na djelotvornost izmoljenja. Jer po vjeri čovjek ima spoznaju o božanskoj svemogućnosti i milosrđu, iz kojih molitva postiže što traži.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.