II-II, q. 83, a. 14
Treba li molitva biti dugotrajna
Prigovor 1. Čini se da molitva ne treba biti dugotrajna. Kaže se naime u Mt 6: „Kada molite, ne govorite mnogo“. Ali mnogo mora govoriti onaj koji dugo moli, osobito ako je molitva glasovna. Dakle, molitva ne treba biti dugotrajna.
Prigovor 2. Nadalje, molitva je razlaganje želje. Ali želja je utoliko svetija ukoliko se više na jedno steže, prema onome iz Ps: „Jedno tražih od Gospodina, to ću iskati“. Dakle, i molitva je utoliko Bogu ugodnija ukoliko je kraća.
Prigovor 3. Nadalje, čini se nedopuštenim da čovjek prelazi granice koje je Bog postavio, ponajprije u onome što pripada bogoštovlju, prema onome iz Izl 19: „Opomeni narod da ne bi možda htio prijeći postavljene granice kako bi vidio Gospodina, te poginulo od njih vrlo veliko mnoštvo“. Ali Bog nam je postavio granicu moljenja po ustanovi Gospodnje molitve, kako je očito u Mt 6. Dakle, nije dopušteno molitvu dulje protezati.
Naprotiv, čini se da neprestano valja moliti. Jer Gospodin kaže, u Lk 18: „Valja svagda moliti i nikada ne sustati“. I u 1 Sol 5: „Bez prestanka molite“.
Odgovaram: o molitvi možemo govoriti dvostruko: na jedan način, prema njoj samoj; na drugi način, prema njezinu uzroku. Uzrok je pak molitve želja ljubavi, iz koje mora proizlaziti molitva. Koja doista u nama mora biti neprestana ili u zbilji ili u moći; ostaje naime snaga te želje u svemu što iz ljubavi činimo; sve naime moramo na slavu Božju činiti, kako se kaže u 1 Kor 10. I prema tome molitva mora biti neprestana. Odatle Augustin kaže Probi: „U samoj vjeri, nadi i ljubavi neprestanom željom uvijek molimo“. Ali sama molitva razmatrana po sebi ne može biti neprekidna, jer se valja baviti drugim poslovima. No, kako Augustin ondje kaže, „stoga u određenim razmacima sati i vremena i riječima molimo Boga, da se tim znakovima stvari opomenemo; i koliko smo u toj želji napredovali, sami sebi doznademo; te se na vršenje toga oštrije pobudimo“. Veličina pak svake pojedine stvari mora biti razmjerna cilju, kao što je mjera napitka razmjerna zdravlju. Odatle je i prikladno da molitva toliko traje koliko je korisno za pobuđivanje žara nutarnje želje. Kada pak prelazi tu mjeru, tako da bez zamora ne može trajati, ne valja molitvu dalje protezati. Odatle Augustin kaže Probi: „Kažu da braća u Egiptu imaju česte molitve, ali one su ipak vrlo kratke i na neki način hitro odapete, da ona budno uspravljena nakana, koja je molitelju ponajviše nužna, uslijed duljih odugovlačenja ne iščezne i ne otupi. I po tome također oni sami dostatno pokazuju da tu nakanu, kao što ne valja tupiti ako ne može potrajati, tako, ako potraje, ne valja brzo prekidati“. I kao što na to valja paziti u pojedinačnoj molitvi u usporedbi s nakanom molitelja, tako također u zajedničkoj molitvi u usporedbi s pobožnošću naroda.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže Probi, „nije to moliti u mnogorječivosti ako se dulje moli. Drugo je mnogo govora, drugo dugotrajan osjećaj. Jer i o samome je Gospodinu napisano da je noć proveo moleći i da je opširnije molio, kako bi nam pružio primjer“. I poslije dodaje: „Neka bude daleko od molitve mnogo govorenja, ali neka ne nedostaje mnogo usrdne prošnje, ako ustraje žarka nakana. Naime, mnogo govoriti znači u molitvi nužnu stvar vršiti suvišnim riječima. Ponajčešće pak ovaj se posao više uzdasima nego riječima obavlja“.
Odgovor na 2. prigovor: opširnost se molitve ne sastoji u tome da se mnogo traži, nego u tome da se osjećaj produžuje na željenje jednoga.
Odgovor na 3. prigovor: Gospodin nije ustanovio ovu molitvu zato da se samo tim riječima moramo služiti u moljenju, nego zato što k postizanju samo ovoga mora težiti nakana naše molitve, kako god to izgovarali ili mislili.
Odgovor na 4. prigovor: netko neprestano moli, ili zbog neprekidnosti želje, kako je rečeno. Ili zato što ne propušta u utvrđeno vrijeme moliti. Ili zbog učinka, bilo u samome molitelju, koji i poslije molitve ostaje pobožniji; bilo također u drugome, primjerice kada netko svojim dobročinstvima potakne drugoga da za njega moli, čak i kada sam prestane moliti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.