Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 83, a. 13

Traži li se pozornost za molitvu

Prigovor 1. Čini se da je od nužnosti molitve to da bude sabrana (attenta). Kaže se naime u Iv 4: „Duh je Bog, i koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“. Ali molitva nije u duhu ako nije sabrana. Dakle, od nužnosti je molitve to da bude sabrana.

Prigovor 2. Nadalje, molitva je uzdignuće uma k Bogu. Ali kada molitva nije sabrana, um se ne uzdiže k Bogu. Dakle, od nužnosti je molitve to da bude sabrana.

Prigovor 3. Nadalje, od nužnosti je molitve to da bude lišena svakoga grijeha. No nije bez grijeha to što netko moleći trpi rastresenost uma; čini se naime da se izruguje Bogu, kao i kad bi s nekim čovjekom govorio, a ne bi pazio na ono što sam izgovara. Odatle Bazilije kaže: „Valja božansku pomoć zazivati ne nemarno, niti s umom koji amo-tamo luta, stoga što takav ne samo da neće izmoliti što traži, nego će još više Boga razgnjeviti“. Dakle, čini se da je od nužnosti molitve to da bude sabrana.

Naprotiv, i sveti ljudi katkad moleći trpe rastresenost uma, prema onome iz Ps: „Srce me moje ostavilo“.

Odgovaram: ovo pitanje ponajprije ima mjesta u glasovnoj molitvi. Oko koje valja znati da se nužnim nešto naziva dvostruko. Na jedan način, ono po čemu se bolje dolazi do cilja. I tako je sabranost apsolutno molitvi nužna. Na drugi način naziva se nužnim ono bez čega stvar ne može postići svoj učinak. Trostruki je pak učinak molitve. Prvi doista zajednički svim činima ljubavlju uobličenima, a to je zaslužiti. I za ovaj učinak ne traži se iz nužnosti da sabranost bude nazočna molitvi kroz cijelo vrijeme, nego snaga prve nakane kojom tko k molitvi pristupa čini cijelu molitvu zaslužnom, kao što biva u drugim zaslužnim činima. Drugi je pak učinak molitve njoj vlastit, a to je izmoliti. I za ovaj je učinak također dostatna prva nakana, na koju Bog prvenstveno gleda. No ako prva nakana nedostaje, molitva niti je zaslužna niti je izmolbena; „onu naime molitvu Bog ne sluša na koju onaj koji moli ne pazi“, kako Grgur kaže. Treći je pak učinak molitve onaj koji ona u sadašnjosti proizvodi, naime neka duhovna okrjepa uma. I za to se iz nužnosti traži sabranost u molitvi. Odatle se kaže u 1 Kor 14: „Ako se molim jezikom, um je moj bez ploda“. Valja ipak znati da je trostruka sabranost koja se glasovnoj molitvi može posvetiti. Jedna doista kojom se pazi na riječi, da se u njima ne pogriješi. Druga kojom se pazi na smisao riječi. Treća kojom se pazi na cilj molitve, naime na Boga i na stvar za koju se moli, koja je doista najnužnija. A nju mogu imati i priprosti ljudi. I katkad toliko obiluje ta nakana, kojom se um prenosi u Boga, da čak na sve drugo um zaboravi, kako kaže Hugo od Svetoga Viktora.

Odgovor na 1. prigovor: u duhu i istini moli onaj koji po poticaju Duha pristupa molitvi, čak i ako se uslijed neke slabosti um poslije rastrese.

Odgovor na 2. prigovor: ljudski um, zbog slabosti naravi, ne može dugo u visini stajati, jer se teretom ljudske slabosti duša pritiskuje k nižemu. I stoga se događa da kada se moliteljev um uzdigne k Bogu po kontemplaciji, iznenada se rastrese uslijed neke slabosti.

Odgovor na 3. prigovor: ako se tko hotimično u molitvi umom rastresa, to je grijeh i priječi plod molitve. I protiv toga Augustin kaže u Pravilu: „Kada se psalmima i hvalospjevima molite Bogu, neka se to vrti u srcu što se izgovara na ustima“. Rastresenost pak uma koja nastaje mimo hotimičnosti ne oduzima plod molitve. Odatle Bazilije kaže: „Ako pak, oslabljen grijehom, ne možeš postojano moliti, koliko god možeš obuzdavaj samoga sebe, i Bog oprašta, stoga što ne iz nemara, nego iz krhkosti ne možeš, kako treba, stajati pred njim“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.