II-II, q. 83, a. 12
Treba li molitva biti glasovna
Prigovor 1. Čini se da molitva ne treba biti glasovna. Molitva se naime, kako je očito iz rečenoga, prvenstveno Bogu upućuje. Bog pak poznaje govor srca. Uzaludno se dakle primjenjuje glasovna molitva.
Prigovor 2. Nadalje, po molitvi se čovjekov um mora uzdizati k Bogu, kako je rečeno. Ali glasovi odvraćaju ljude od uspinjanja kontemplacije k Bogu, kao i druge osjetilne stvari. Dakle, u molitvi se ne valja služiti glasovima.
Prigovor 3. Nadalje, molitva se Bogu mora prikazivati u skrovitosti, prema onome iz Mt 6: „Ti pak kad moliš, uđi u svoju sobu i zatvorivši vrata pomoli se Ocu svojemu u skrovitosti“. No glasom se molitva objavljuje. Dakle, molitva ne smije biti glasovna.
Naprotiv, kaže se u Ps: „Glasom svojim Gospodinu zavapih, glasom se svojim Gospodinu pomolih“.
Odgovaram: dvostruka je molitva: zajednička i pojedinačna. Zajednička je doista molitva ona koja se po poslužiteljima Crkve u osobi svega vjernoga naroda Bogu prikazuje. I stoga je potrebno da takva molitva postane poznata svemu narodu za koji se izgovara. Što se ne bi moglo dogoditi kada ne bi bila glasovna. I stoga je razložno ustanovljeno da poslužitelji Crkve takve molitve i naglas izgovaraju, kako bi do znanja sviju mogle doprijeti. Pojedinačna je pak molitva ona koja se prikazuje od pojedine osobe bilo koga tko bilo za sebe bilo za druge moli. I u pogledu nužnosti takve molitve nije to da bude glasovna. Pridodaje se ipak glas takvoj molitvi iz trostrukoga razloga. Ponajprije doista, radi pobuđivanja unutarnje pobožnosti, kojom se moliteljev um uzdiže k Bogu. Jer se po vanjskim znakovima, bilo glasova bilo također nekih čina, čovjekov um pokreće i prema shvaćanju, i dosljedno tome prema osjećaju. Odatle Augustin kaže Probi da „riječima i drugim znakovima za uvećanje svete želje sami sebe oštrije pobuđujemo“. I stoga se u pojedinačnoj molitvi samo utoliko glasovima i takvim znakovima valja služiti ukoliko koristi za nutarnje pobuđivanje uma. No ako se um time rastresa, ili na bilo koji način priječi, valja s takvim stvarima prestati. Što se ponajprije događa kod onih čiji je um bez takvih znakova dostatno spreman za pobožnost. Odatle je Psalmist govorio: „Tebi reče srce moje, tražilo te lice moje“; a o Ani se čita, u 1 Sam 1, da je govorila u srcu svojemu. Drugo, pridodaje se glasovna molitva kao radi vraćanja duga, da naime čovjek Bogu služi prema svemu onome što od Boga ima, to jest ne samo umom, nego i tijelom. Što ponajprije pristoji molitvi prema tome što je zadovoljštinska. Odatle se kaže u Hoš 14: „Oduzmi svako bezakonje, primi dobro, i prinijet ćemo junce usana naših“. Treće, pridodaje se glasovna molitva iz nekoga prelijevanja iz duše u tijelo uslijed žarka osjećaja, prema onome iz Ps: „Obradova se srce moje i zaklica jezik moj“.
Odgovor na 1. prigovor: glasovna se molitva ne izgovara zato da se Bogu očituje nešto nepoznato, nego zato da se um molitelja ili drugih pobudi k Bogu.
Odgovor na 2. prigovor: riječi koje pripadaju drugome rastresaju um i priječe moliteljevu pobožnost. No riječi koje označavaju nešto što pripada pobožnosti pobuđuju umove, ponajprije manje pobožne.
Odgovor na 3. prigovor: kako Krizostom kaže, na Mateja, „s tom nakanom Gospodin brani u zboru moliti da bi se od zbora vidjelo. Stoga molitelj ne smije činiti ništa neobično što bi ljudi gledali, bilo vičući, bilo udarajući se u prsa, bilo šireći ruke“. Niti je pak, kako Augustin kaže, u knjizi De Serm. Dom. in monte, „vidjeti se od ljudi grijeh, nego zato ovo činiti da bi te ljudi vidjeli“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.