II-II, q. 83, a. 11
Mole li sveci u domovini za nas
Prigovor 1. Čini se da sveti koji su u domovini ne mole za nas. Čin je naime nečiji više zaslužan njemu samome nego drugima. Ali sveti koji su u domovini ne zaslužuju sebi, niti mole za sebe, jer su već na cilju postavljeni. Dakle, niti za nas ne mole.
Prigovor 2. Nadalje, sveti savršeno svoju volju suobličuju Bogu, tako da ne žele osim ono što Bog hoće. Ali ono što Bog hoće uvijek se ispunjava. Dakle, uzalud bi sveti za nas molili.
Prigovor 3. Nadalje, kao što su sveti koji su u domovini viši od nas, tako i oni koji su u čistilištu, jer više ne mogu griješiti. No oni koji su u čistilištu ne mole za nas, nego prije mi za njih. Dakle, ni sveti koji su u domovini ne mole za nas.
Prigovor 4. Nadalje, ako bi sveti koji su u domovini za nas molili, molitva bi viših svetaca bila djelotvornija. Ne bi se dakle trebala zazivati pomoć molitava nižih svetaca, nego samo viših.
Prigovor 5. Nadalje, Petrova duša nije Petar. Ako bi dakle duše svetih za nas molile sve dok su od tijela odijeljene, ne bismo trebali zazivati svetoga Petra da moli za nas, nego njegovu dušu. Čemu Crkva čini protivno. Dakle, sveti, u najmanju ruku prije uskrsnuća, ne mole za nas.
Naprotiv, kaže se u 2 Mak 15: „Ovo je onaj koji mnogo moli za narod i za sav sveti grad, Jeremija, prorok Božji“.
Odgovaram: kako Jeronim kaže, „Vigilancijeva je zabluda bila to što, dok živimo, možemo uzajamno za sebe moliti; no nakon što umremo, ničija molitva za drugoga ne bi imala biti uslišana, osobito kad mučenici, preklinjući za osvetu svoje krvi, nisu mogli to izmoliti“. Ali to je posve lažno. Budući naime da molitva učinjena za druge proizlazi iz ljubavi, kako je rečeno, što su sveti koji su u domovini savršenije ljubavi, to više mole za putnike, koji se molitvama mogu pomoći, i što su Bogu sjedinjeniji, to su njihove molitve djelotvornije. To naime ima božanski red: da se iz uzvišenosti viših prelijeva na niže, kao iz sjaja sunca u zrak. Odatle se i o Kristu kaže, u Heb 7: „Pristupajući sam po sebi k Bogu da posreduje za nas“. I zbog toga Jeronim, protiv Vigilancija, kaže: „Ako apostoli i mučenici još u tijelu nalazeći se mogu moliti za ostale, kada se za sebe još moraju brinuti; koliko više nakon kruna, pobjeda i slavlja“.
Odgovor na 1. prigovor: svetima koji su u domovini, budući da su blaženi, ništa ne nedostaje osim slava tijela, za koju mole. Mole pak za nas, kojima nedostaje konačno savršenstvo blaženstva. A njihove molitve imaju djelotvornost izmoljenja iz prethodnih njihovih zasluga i iz božanskoga prihvaćanja.
Odgovor na 2. prigovor: sveti izmole ono što Bog hoće da se dogodi po njihovim molitvama. I to traže što smatraju da se njihovim molitvama ima ispuniti prema Božjoj volji.
Odgovor na 3. prigovor: oni koji su u čistilištu, premda su viši od nas zbog nemogućnosti griješenja, niži su ipak s obzirom na muke koje trpe. I prema tome nisu u stanju moljenja, nego prije da se moli za njih.
Odgovor na 4. prigovor: Bog hoće da se niža bića po svim višima pomažu. I stoga valja ne samo više, nego također i niže svetce zazivati. Inače bi se samo Božje milosrđe imalo zazivati. Događa se ipak katkad da je zazivanje nižega svetca djelotvornije, ili zato što se pobožnije zazivaju, ili zato što Bog hoće njihovu svetost očitovati.
Odgovor na 5. prigovor: budući da su sveti dok su živjeli zaslužili da za nas mole, stoga ih zazivamo imenima kojima su se ovdje zvali, po kojima također nama bivaju poznatiji. I opet radi unosa vjere u uskrsnuće, kao što se čita u Izl 3: „Ja sam Bog Abrahamov“, i tako dalje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.