Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 82, a. 2

Je li čin bogoštovlja

Prigovor 1. Čini se da pobožnost nije čin bogoštovlja. Pobožnost naime, kako je rečeno, pripada tome da se tko preda Bogu. No to biva ponajviše po ljubavi, jer kako Dionizije kaže, u 4. pogl. De divinis nominibus: „božanska ljubav čini zanos, ne dopuštajući ljubiteljima da budu svoji, nego onih koje ljube“. Dakle, pobožnost je više čin ljubavi nego bogoštovlja.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav prethodi bogoštovlju. Pobožnost se pak čini prethoditi ljubavi, jer se ljubav u Pismima označuje ognjem, a pobožnost salom, koje je građa ognja. Dakle, pobožnost nije čin bogoštovlja.

Prigovor 3. Nadalje, po bogoštovlju se čovjek usmjeruje samo prema Bogu, kako je rečeno. No pobožnost se ima također i prema ljudima; kaže se naime da su neki pobožni prema nekim svetim ljudima; i također se za podložnike kaže da su pobožni prema svojim gospodarima, kao što papa Leon kaže da su Židovi, kao pobožni rimskim zakonima, rekli: nemamo kralja osim cara. Dakle, pobožnost nije čin bogoštovlja.

Naprotiv, devotio se naziva od posvećivanja, kako je rečeno. No zavjet je čin bogoštovlja. Dakle, i pobožnost.

Odgovaram: istoj kreposti pripada htjeti nešto učiniti i imati spremnu volju za to činiti, jer je obaju čina isti objekt. Zbog čega Filozof kaže, u V. Ethic.: „pravednost je ona po kojoj ljudi hoće i čine pravedna djela“. Bjelodano je pak da izvršavati ono što pripada božanskomu štovanju ili služenju vlastito pripada bogoštovlju, kako je očito iz navedenoga. Odatle također njoj pripada imati spremnu volju za takvo što izvršavati, što znači biti pobožan. I tako je očito da je pobožnost čin bogoštovlja.

Odgovor na 1. prigovor: ljubavi pripada neposredno to da čovjek samoga sebe preda Bogu prianjajući uz njega po određenom sjedinjenju duha. No to da čovjek samoga sebe preda Bogu za neka djela božanskoga štovanja, to neposredno pripada bogoštovlju, a posredno ljubavi, koja je počelo bogoštovlja.

Odgovor na 2. prigovor: tjelesno se salo i rađa po naravnoj probavnoj toplini, i samu naravnu toplinu čuva kao njezina hrana. I slično ljubav i pobožnost uzrokuje, utoliko što iz ljubavi tko postaje spreman na služenje prijatelju; i također se po pobožnosti ljubav hrani, kao što se i svako prijateljstvo čuva i povećava vršenjem i razmatranjem prijateljskih djela.

Odgovor na 3. prigovor: pobožnost koja se ima prema Božjim svecima, mrtvima ili živima, ne završava u njima samima, nego prelazi u Boga, utoliko naime što u Božjim slugama Boga častimo. Pobožnost pak za koju se kaže da je podložnici imaju prema vremenitim gospodarima drugoga je razloga, kao što se i služenje vremenitim gospodarima razlikuje od božanskoga služenja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.