Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 82, a. 1

Je li pobožnost poseban čin

Prigovor 1. Čini se da pobožnost nije poseban čin. Ono naime što pripada načinu drugih čina ne čini se biti poseban čin. No pobožnost se čini pripadati načinu drugih čina, kaže se naime u 2 Ljet 29: „prinijelo je sve mnoštvo žrtve i hvale i paljenice pobožna uma“. Dakle, pobožnost nije poseban čin.

Prigovor 2. Nadalje, nijedan se poseban čin ne nalazi u različitim rodovima čina. No pobožnost se nalazi u različitim rodovima čina, naime u tjelesnim činima i također u duhovnima; kaže se naime za nekoga i da pobožno razmatra i da pobožno prigiba koljeno. Dakle, pobožnost nije poseban čin.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je posebni čin ili težbene ili spoznajne moći. No pobožnost se ne pridodjeljuje nijednoj od njih, kako je očito onome tko prolazi pojedinim vrstama čina obaju dijelova, koje su gore nabrojene. Dakle, pobožnost nije poseban čin.

Naprotiv, činima zaslužujemo, kako je gore navedeno. No pobožnost ima poseban razlog zasluživanja. Dakle, pobožnost je poseban čin.

Odgovaram: devotio se naziva od posvećivanja; odatle se pobožnima nazivaju oni koji se na neki način posvećuju Bogu, da mu se posve podlože. Zbog čega su se i nekoć kod pogana pobožnima nazivali oni koji su se posvećivali idolima u smrt za spas svoje vojske, kao što o dvojici Decija pripovijeda Tit Livije. Odatle se čini da pobožnost nije ništa drugo doli određena volja spremnoga predavanja sebe onome što pripada Božjemu služenju. Odatle se u Izl 35 kaže da je „mnoštvo sinova Izraelovih prinijelo najspremnijim i pobožnim umom prvine Gospodinu“. Bjelodano je pak da je volja spremnoga činjenja onoga što pripada Božjemu služenju određeni poseban čin. Odatle je pobožnost poseban čin volje.

Odgovor na 1. prigovor: pokretač nameće način kretanju pokretnoga. Volja pak pokreće druge duševne moći na njihove čine; a volja, prema tome što gleda na cilj, pokreće samu sebe na ono što vodi k cilju, kako je gore navedeno. I stoga, budući da je pobožnost čin volje čovjeka koji samoga sebe prinosi Bogu radi služenja njemu, koji je konačni cilj, dosljedno je da pobožnost nameće način ljudskim činima, bilo da su same volje oko onoga što vodi k cilju, bilo da su također drugih moći koje se od volje pokreću.

Odgovor na 2. prigovor: pobožnost se nalazi u različitim rodovima čina ne kao vrsta tih rodova, nego kao što se pokretanje pokretača nalazi po snazi u kretanjima pokretnih stvari.

Odgovor na 3. prigovor: pobožnost je čin težbenoga dijela duše, i određeni je pokret volje, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.