II-II, q. 8, a. 6
Kako se odnosi dar razuma prema drugim darovima
Prigovor 1. Čini se da se dar razuma ne razlikuje od drugih darova. Onih naime stvari čije su suprotnosti iste, i same su iste. Ali mudrosti se suprotstavlja ludost, razumu tupost, savjetu naglost, znanju neznanje, kako je bjelodano po Grguru u II Moral. Ne čini se pak da se razlikuju ludost, tupost, neznanje i naglost. Dakle, ni razum se ne razlikuje od drugih darova.
Prigovor 2. Nadalje, razum koji se postavlja kao intelektualna krepost razlikuje se od drugih intelektualnih kreposti po tome što mu je vlastito: to što je oko po sebi poznatih načela. Ali dar razuma nije oko nekih po sebi poznatih načela, jer za ono što se naravno po sebi spoznaje dostaje naravni habitus prvih načela; a za ono što je nadnaravno dostaje vjera, jer članci vjere jesu kao prva načela u nadnaravnoj spoznaji, kako je rečeno. Dakle, dar razuma ne razlikuje se od drugih intelektualnih darova.
Prigovor 3. Nadalje, svaka je razumska spoznaja ili spekulativna ili praktična. Ali dar razuma odnosi se prema objema, kako je rečeno. Dakle, ne razlikuje se od drugih intelektualnih darova, nego sve u sebi obuhvaća.
Naprotiv, ono što se god međusobno pribraja, mora se na neki način međusobno razlikovati, jer razlikovanje je počelo broja. Ali dar razuma pribraja se drugim darovima, kako je bjelodano u Iz 11. Dakle, dar razuma razlikuje se od drugih darova.
Odgovaram: razlikovanje dara razuma od triju drugih darova, naime pobožnosti, jakosti i straha, očito je, jer dar razuma pripada spoznajnoj moći, dok ona tri pripadaju težajnoj moći. Ali razlika ovoga dara razuma prema trima drugima, naime mudrosti, znanju i savjetu, koji također pripadaju spoznajnoj moći, nije tako očita. Nekima se pak čini da se dar razuma razlikuje od dara znanja i savjeta po tome što ona dva pripadaju praktičnoj spoznaji, a dar razuma spekulativnoj. A od dara pak mudrosti, koji također pripada spekulativnoj spoznaji, razlikuje se u tome što mudrosti pripada prosudba, dok razumu pripada sposobnost shvaćanja onoga što se predlaže, ili prodiranje do njihova unutrašnjega. I prema tome smo gore odredili broj darova. No pažljivomu promatraču, dar razuma ne bavi se samo oko onoga što treba motriti nego također oko onoga što treba činiti, kako je rečeno, i slično se također dar znanja bavi oko obojega, kako će se niže reći. I zato njihovo razlikovanje treba drukčije shvatiti. Sve se naime to četvero rečeno usmjerava na nadnaravnu spoznaju, koja se u nama po vjeri utemeljuje. „A vjera je iz slušanja“, kako se veli u Rim 10. Stoga se neke stvari čovjeku moraju predložiti za vjerovanje ne kao viđene, nego kao slušane, kojima po vjeri pristaje. Vjera pak ponajprije i ponajviše odnosi se prema prvoj istini; drugotno, prema nekim stvarima koje valja razmatrati oko stvorenja; i nadalje se proteže također na upravljanje ljudskih djela, prema tome što kroz ljubav djeluje, kako je iz rečenoga bjelodano. Tako se dakle oko onoga što se vjeri predlaže za vjerovanje dvoje sa strane nas zahtijeva. Prvo doduše, da se razumom pronikne ili shvati, i to pripada daru razuma. Drugo pak čovjek mora imati o njima ispravnu prosudbu, kako bi procijenio da uz njih treba prionuti, a od njihove se suprotnosti ukloniti. Ta dakle prosudba, što se tiče božanskih stvari, pripada daru mudrosti; što se pak tiče stvorenih stvari, pripada daru znanja; a što se pak tiče primjene na pojedinačna djela, pripada daru savjeta.
Odgovor na 1. prigovor: spomenuta razlika četiriju darova bjelodano odgovara razlikovanju onoga što Grgur postavlja kao njima suprotno. Tupost se naime oštrini suprotstavlja. Kaže se pak po sličnosti oštar razum kada može prodrijeti do unutrašnjega onoga što se predlaže. Stoga je tupost uma ono po čemu um ne dostaje proniknuti do unutrašnjega. Ludim se pak naziva netko po tome što naopako sudi oko zajedničke svrhe života. I zato se vlastito suprotstavlja mudrosti, koja čini ispravnu prosudbu oko općega uzroka. Neznanje pak unosi nedostatak uma također oko ma kojih pojedinosti. I zato se suprotstavlja znanju, po kojemu čovjek ima ispravnu prosudbu oko pojedinačnih uzroka, naime oko stvorenja. Naglost se pak bjelodano suprotstavlja savjetu, po kojemu čovjek na djelovanje ne prelazi prije promišljanja razuma.
Odgovor na 2. prigovor: dar je razuma oko prvih načela besplatne spoznaje, drukčije ipak negoli vjera. Vjeri naime pripada njima pristati, dok daru razuma pripada proniknuti umom ono što se govori.
Odgovor na 3. prigovor: dar razuma pripada objema spoznajama, naime spekulativnoj i praktičnoj, ne što se tiče prosudbe, nego što se tiče shvaćanja, kako bi se dohvatilo ono što se govori.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.