II-II, q. 8, a. 5
Nalazi li se taj dar u nekima bez milosti
Prigovor 1. Čini se da se dar razuma nalazi i u onima koji nemaju posvećujuću milost. Augustin naime, tumačeći ono iz Psalma: „Čezne duša moja za tvojim naredbama“, veli da „razum leti naprijed, a osjećaj slijedi spor ili nikakav“. Ali u svima koji imaju posvećujuću milost spreman je osjećaj, zbog ljubavi. Dakle, dar razuma može biti u onima koji nemaju posvećujuću milost.
Prigovor 2. Nadalje, u Dn 10 veli se da je razumijevanje potrebno u proročkom viđenju, i tako se čini da proroštvo nije bez dara razuma. Ali proroštvo može biti bez posvećujuće milosti, kako je bjelodano u Mt 7, gdje se onima koji govore: „U tvoje smo ime prorokovali“, odgovara: „Nikada vas nisam poznavao“. Dakle, dar razuma može biti bez posvećujuće milosti.
Prigovor 3. Nadalje, dar razuma odgovara kreposti vjere, prema onome iz Iz 7, prema drugom tekstu: „Ako ne povjerujete, nećete razumjeti“. Ali vjera može biti bez posvećujuće milosti. Dakle, također i dar razuma.
Naprotiv, Gospodin veli u Iv 6: „Svatko tko je čuo od Oca i poučio se, dolazi k meni“. Ali po razumu ono što smo čuli učimo ili proničemo, kako je bjelodano po Grguru u I Moral. Dakle, tko god ima dar razuma dolazi k Kristu. Što nije bez posvećujuće milosti. Dakle, dar razuma nije bez posvećujuće milosti.
Odgovaram: kako je gore rečeno, darovi Duha Svetoga usavršuju dušu ukoliko je dobro pokretljiva od Duha Svetoga. Tako se dakle umsko svjetlo milosti postavlja kao dar razuma, ukoliko je čovjekov razum dobro pokretljiv od Duha Svetoga. Razmatranje pak ovoga pokreta u tome se sastoji da čovjek shvati istinu oko svrhe. Stoga ako ljudski razum od Duha Svetoga ne bude sve dotle pokrenut da ima ispravnu prosudbu o svrsi, još nije postigao dar razuma; ma koliko iz obasjanja Duha spoznao neka druga prethodna. Ispravnu pak prosudbu o posljednjoj svrsi nema nitko osim onoga tko oko svrhe ne griješi, nego uz nju čvrsto prianja kao uz najbolje. Što pripada samo onomu tko ima posvećujuću milost, kao što i u moralnim stvarima čovjek ima ispravnu prosudbu o svrsi po habitusu kreposti. Stoga dar razuma nitko nema bez posvećujuće milosti.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin naziva razumom svako umsko obasjanje. Koje ipak ne dospijeva do savršenoga pojma dara ako se čovjekov um ne dovede sve dotle da čovjek ima ispravnu prosudbu oko svrhe.
Odgovor na 2. prigovor: razumijevanje koje je nužno za proroštvo neko je obasjanje uma oko onoga što se prorocima objavljuje. Nije pak obasjanje uma oko ispravne prosudbe o posljednjoj svrsi, što pripada daru razuma.
Odgovor na 3. prigovor: vjera unosi samo pristanak onome što se predlaže. Ali razum unosi neko opažanje istine, koje ne može postojati oko svrhe osim u onome tko ima posvećujuću milost, kako je rečeno. I zato nije sličan razlog o razumu i vjeri.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.