II-II, q. 79, a. 3
Je li propust poseban grijeh
Prigovor 1. Čini se da propust nije poseban grijeh. Svaki je naime grijeh ili istočni ili stvarni. No propust nije istočni grijeh, jer se ne navlači po podrijetlu. Niti je stvarni, jer može postojati bez ikakva čina, kako je gore navedeno kad se raspravljalo o grijesima općenito. Dakle, propust nije poseban grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, svaki je grijeh voljan. No propust katkada nije voljan, nego nužan; na primjer kada je obljubljena žena koja se zavjetovala na djevičanstvo; ili kada tko izgubi stvar koju je dužan vratiti; ili kada je svećenik dužan slaviti misu, a ima neku zapreku. Dakle, propust nije uvijek grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, svakomu se posebnom grijehu može odrediti neko vrijeme kada počinje biti. No to se ne može odrediti u propustu, jer kad god ne čini, jednako se drži, pa ipak ne griješi uvijek. Dakle, propust nije poseban grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, svaki se posebni grijeh protivi posebnoj kreposti. No ne može se navesti neka posebna krepost kojoj se propust protivi. Kako stoga što se dobro bilo koje kreposti može propustiti; tako i stoga što pravednost, kojoj se posebnije čini protiviti, uvijek zahtijeva neki čin, čak i u klonjenju od zla, kako je rečeno; propust pak može postojati bez ikakva čina. Dakle, propust nije poseban grijeh.
Naprotiv, kaže se u Jak 4: „onome koji zna činiti dobro, a ne čini, grijeh je“.
Odgovaram: propust uključuje propuštanje dobra, no ne bilo kojega, nego dužnoga dobra. Dobro pak pod vidom duga vlastito pripada pravednosti: zakonitoj uistinu, ako se dug uzme u usmjerenosti prema božanskomu ili ljudskomu zakonu; posebnoj pak pravednosti prema tome kako se dug promatra u usmjerenosti prema bližnjemu. Odatle na onaj način na koji je pravednost posebna krepost, kako je gore navedeno, i propust je poseban grijeh, različit od grijeha koji se protive drugim krepostima. Na onaj pak način na koji je činiti dobro, kojemu se protivi propust, određeni poseban dio pravednosti, različit od klonjenja od zla, kojemu se protivi prijestup, i propust se razlikuje od prijestupa.
Odgovor na 1. prigovor: propust nije istočni grijeh, nego stvarni; ne zato što bi imao neki sebi bitan čin, nego prema tome što se nijekanje čina svodi na rod čina. I prema tome nečiniti se uzima kao određeno činjenje, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: propust, kako je rečeno, nije osim dužnoga dobra, na koje je netko obvezan. Nitko pak nije obvezan na nemoguće. Odatle nitko, ako ne čini ono što ne može činiti, ne griješi po propustu. Obljubljena dakle žena koja se zavjetovala na djevičanstvo ne propušta nemajući djevičanstvo, nego ne kajući se zbog prošloga grijeha ili ne čineći što može radi ispunjenja zavjeta po opsluživanju uzdržljivosti. Svećenik također nije dužan govoriti misu osim pod pretpostavkom dužne prilike; koja ako nedostaje, ne propušta. I slično je tko dužan na povrat uz pretpostavku mogućnosti; koju ako nema niti može imati, ne propušta, samo ako čini što može. I isto treba reći u ostalome.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se grijeh prijestupa protivi zabranjujućim zapovijedima, koje pripadaju klonjenju od zla, tako se grijeh propusta protivi nalažućim zapovijedima, koje pripadaju činjenju dobra. Nalažuće pak zapovijedi ne obvezuju za svagda, nego za određeno vrijeme. I za to vrijeme grijeh propusta počinje biti. Može se ipak dogoditi da netko tada bude nemoćan za činjenje onoga što treba. Što ako uistinu bude bez njegove krivnje, ne propušta, kako je rečeno. Ako pak bude zbog njegove prethodne krivnje, na primjer kada se tko uvečer opije i ne može ustati na jutrenju kako treba, neki kažu da je tada počeo grijeh propusta kada se tko posvetio nedopuštenu činu koji se ne može složiti s onim činom na koji je obvezan. No to se ne čini istinitim. Jer kad bi se, pretpostavivši to, probudio po sili i otišao na jutrenju, ne bi propustio. Odatle je očito da prethodno opijanje nije bilo propust, nego uzrok propusta. Odatle valja reći da mu se propust počinje uračunavati u krivnju kada je bilo vrijeme djelovanja, ipak zbog prethodnoga uzroka, iz kojega posljedični propust biva voljan.
Odgovor na 4. prigovor: propust se izravno protivi pravednosti, kako je rečeno; ne postoji naime propust dobra neke kreposti osim pod vidom duga, što pripada pravednosti. Više se pak zahtijeva za zaslužan čin kreposti nego za manjak krivnje, jer „dobro je iz cjelovita uzroka, a zlo iz pojedinačnih nedostataka“. I stoga se za zaslugu pravednosti traži čin, no ne i za propust.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.