Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 78, a. 4

Je li dopušteno uzeti na zajam novac uz kamatu

Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno novac uzeti na zajam uz kamatu. Apostol naime kaže, u Rim 1, da su „dostojni smrti ne samo oni koji čine grijehe, nego i oni koji povlađuju onima koji čine“. No onaj tko uzima novac na zajam uz kamate povlađuje lihvaru u njegovu grijehu, i pruža mu povod za griješenje. Dakle, i sam griješi.

Prigovor 2. Nadalje, ni za kakvu vremenitu korist ne smije tko drugomu pružiti bilo kakav povod za griješenje; to naime pripada naravi djelatne sablazni, što je uvijek grijeh, kako je gore rečeno. No onaj tko traži zajam od lihvara izričito mu daje povod za griješenje. Dakle, ni za kakvu se vremenitu korist ne ispričava.

Prigovor 3. Nadalje, ne čini se biti manja potreba katkada položiti svoj novac kod lihvara nego zajam uzeti od njega. No položiti novac kod lihvara čini se biti posve nedopušteno, kao što bi bilo nedopušteno mač položiti kod mahnitoga, ili djevicu povjeriti razvratniku, ili hranu proždrljivcu. Dakle, niti je dopušteno uzeti zajam od lihvara.

Naprotiv, onaj tko nepravdu trpi ne griješi, prema Filozofu, u V. Ethic.; odatle pravednost nije sredina između dviju mana, kako se ondje kaže. No lihvar griješi utoliko što čini nepravdu onome koji prima zajam uz kamate. Dakle, onaj koji prima zajam uz kamate ne griješi.

Odgovaram: navoditi čovjeka na griješenje nipošto nije dopušteno; poslužiti se ipak tuđim grijehom za dobro dopušteno je, jer se i Bog služi svim grijesima za neko dobro, iz svakoga naime zla izvodi neko dobro, kako se kaže u djelu Enchiridion. I stoga je Augustin Publikoli, koji je pitao je li dopušteno poslužiti se prisegom onoga koji se kune krivim bogovima, u čemu očito griješi iskazujući im božansko štovanje, odgovorio da „onaj tko se služi vjerom onoga koji se kune krivim bogovima, ne na zlo nego na dobro, ne pridružuje se njegovu grijehu, kojim se zakleo demonima, nego njegovu dobru ugovoru, kojim je sačuvao vjeru“. Kad bi ga ipak naveo na zaklinjanje krivim bogovima, sagriješio bi. Također i u predloženome valja reći da nipošto nije dopušteno navoditi nekoga na davanje zajma uz kamate; dopušteno je ipak od onoga koji je to spreman učiniti i bavi se kamatama uzeti zajam uz kamate radi nekoga dobra, a to je pomoć u svojoj potrebi ili tuđoj. Kao što je također dopušteno onome tko upadne među razbojnike očitovati dobra koja ima, koja razbojnici pljačkajući griješe, radi toga da ne bude ubijen, po primjeru desetorice ljudi koji rekoše Jišmaelu: „nemoj nas ubiti, jer imamo blago u polju“, kako se kaže u Jr 41.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko prima novac na zajam uz kamate ne pristaje uz grijeh lihvara, nego se njime služi. Niti mu se sviđa primanje kamata, nego davanje zajma, koje je dobro.

Odgovor na 2. prigovor: onaj tko prima novac na zajam uz kamate ne daje lihvaru povod za primanje kamata, nego za davanje zajma; a sam lihvar uzima povod za griješenje iz zlobe svojega srca. Odatle je trpna sablazan s njegove strane, a ne djelatna sa strane onoga koji traži zajam. Pa ipak zbog takve trpne sablazni drugi ne treba odustati od traženja zajma, ako je u potrebi; jer takva trpna sablazan ne proizlazi iz slabosti ili neznanja, nego iz zlobe.

Odgovor na 3. prigovor: ako bi tko povjerio svoj novac lihvaru koji inače nema odakle bi se bavio kamatama; ili bi s tom nakanom povjerio da odande obilnije po kamati zaradi; pružio bi građu onome koji griješi. Odatle bi i sam bio dionik krivnje. Ako pak tko lihvaru koji inače ima odakle se bavi kamatama povjeri svoj novac da se sigurnije čuva, ne griješi, nego se služi čovjekom grješnikom za dobro.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.