II-II, q. 76, a. 4
O njegovoj usporedbi s drugim grijesima
Prigovor 1. Čini se da je proklinjanje teži grijeh od ogovaranja. Proklinjanje se naime čini biti neka hula, kako je očito po onome što se kaže u Judinoj poslanici, da „kad se Mihael arkanđeo, prepirući se s Đavlom, sporio o Mojsijevu tijelu, nije se usudio izreći pogrdnu presudu“; a uzima se ondje hula za proklinjanje, prema Glosi. Hula je pak teži grijeh od ogovaranja. Dakle, proklinjanje je teže od ogovaranja.
Prigovor 2. Nadalje, ubojstvo je teže od ogovaranja, kako je gore rečeno. No proklinjanje je jednako grijehu ubojstva, Krizostom naime kaže, Super Matthaeum: „kad rekneš: prokuni ga, i kuću mu satri, i učini da sve propadne, ništa se ne razlikuješ od ubojice“. Dakle, proklinjanje je teže od ogovaranja.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok nadvisuje znak. No onaj koji proklinje uzrokuje zlo svojim nalogom, a onaj koji ogovara samo označuje već postojeće zlo. Teže dakle griješi onaj koji proklinje nego onaj koji ogovara.
Naprotiv, ogovaranje ne može biti dobro. Proklinjanje pak biva i dobro i zlo, kako je očito iz rečenoga. Dakle, teže je ogovaranje nego proklinjanje.
Odgovaram: kako je navedeno u prvome dijelu, dvostruko je zlo: naime krivnje i kazne. Zlo pak krivnje gore je, kako je ondje pokazano. Odatle je izricati zlo krivnje gore nego izricati zlo kazne, samo ako je isti način izricanja. Uvredljivcu dakle, došaptaču i onome koji ogovara, a također i onome koji se ruga, pripada izricati zlo krivnje; no onome koji proklinje, kako sada govorimo, pripada izricati zlo kazne, a ne zlo krivnje osim možda pod vidom kazne. Ipak nije isti način izricanja. Naime, navedenim četirima manama pripada izricati zlo krivnje samo izjavljujući; po proklinjanju pak izriče se zlo kazne ili uzrokujući na način naloga, ili želeći. Samo pak izjavljivanje krivnje grijeh je utoliko ukoliko se iz toga nanosi neka šteta bližnjemu. Teže je pak štetu nanijeti nego štetu željeti, uz ostalo jednako. Odatle je ogovaranje, prema općoj naravi, teži grijeh od proklinjanja koje izražava jednostavnu želju. Proklinjanje pak koje biva na način naloga, budući da ima narav uzroka, može biti teže od ogovaranja ako nanese veću štetu nego što je ocrnjivanje glasa; ili lakše, ako manju. I to uistinu valja uzeti prema onome što po sebi pripada naravi tih mana. Mogu se pak i druge stvari po akcidentu razmotriti koje navedene mane ili povećavaju ili umanjuju.
Odgovor na 1. prigovor: proklinjanje stvorenja utoliko ukoliko je stvorenje prelazi na Boga, i tako po akcidentu ima narav hule; no ne ako se stvorenje proklinje zbog krivnje. I isti je razlog o ogovaranju.
Odgovor na 2. prigovor: kako je rečeno, proklinjanje na jedan način uključuje želju za zlom. Odatle ako onaj koji proklinje želi zlo ubojstva drugoga, željom se ne razlikuje od ubojice. Razlikuje se ipak utoliko ukoliko vanjski čin dodaje nešto volji.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od proklinjanja prema tome što uključuje nalog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.