II-II, q. 73, a. 3
O njegovoj usporedbi s drugim grijesima
Prigovor 1. Čini se da je ogovaranje teže od svih grijeha koji se čine protiv bližnjega. Jer na ono iz Psaltira: „umjesto da me ljube, ogovarahu me“, Glosa kaže: „više škode ogovarajući Krista u udovima, jer ubijaju duše onih koji će povjerovati, nego oni koji su pogubili njegovo tijelo, što je ubrzo imalo uskrsnuti“. Iz čega se čini da je ogovaranje teži grijeh od ubojstva, koliko je teže ubiti dušu nego ubiti tijelo. No ubojstvo je najteže među ostalim grijesima koji se čine protiv bližnjega. Dakle, ogovaranje je jednostavno među svima najteže.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je ogovaranje teži grijeh od uvrede, jer uvredu čovjek može odbiti, no ne i skriveno ogovaranje. No čini se da je uvreda veći grijeh od preljuba, po tome što preljub sjedinjuje dvoje u jedno tijelo, a uvreda sjedinjene razdjeljuje u mnoge. Dakle, ogovaranje je veći grijeh od preljuba, koji ipak među drugim grijesima koji su protiv bližnjega ima veliku težinu.
Prigovor 3. Nadalje, uvreda nastaje iz srdžbe, a ogovaranje iz zavisti, kako je očito po Grguru, u XXXI. Moralia. No zavist je veći grijeh od srdžbe. Dakle, i ogovaranje je veći grijeh od uvrede. I tako isto što i prije.
Prigovor 4. Nadalje, utoliko je neki grijeh teži ukoliko teži nedostatak unosi. No ogovaranje unosi najteži nedostatak, naime oslijepljenost uma, Grgur naime kaže: „što drugo čine oni koji ogovaraju nego što pušu u prah i u svoje oči dižu zemlju, kako bi, odakle više ogovaranja raspuhuju, odande manje istine vidjeli?“ Dakle, ogovaranje je najteži grijeh među onima koji se čine protiv bližnjega.
Naprotiv, teže je sagriješiti djelom nego riječju. No ogovaranje je grijeh riječi, a preljub, ubojstvo i krađa jesu grijesi u djelima. Dakle, ogovaranje nije teže od ostalih grijeha koji su protiv bližnjega.
Odgovaram: grijesi koji se čine protiv bližnjega imaju se po sebi mjeriti prema štetama koje se bližnjemu nanose, jer iz toga imaju narav krivnje. Utoliko je pak veća šteta ukoliko se veće dobro oduzima. Budući pak da je trostruko čovjekovo dobro, naime dobro duše, dobro tijela i dobro vanjskih stvari: dobro duše, koje je najveće, ne može se komu od drugoga oduzeti osim povodno, na primjer po zlu nagovaranju, koje ne unosi nužnost; no druga dva dobra, naime tijela i vanjskih stvari, mogu se od drugoga nasilno oduzeti. No jer dobro tijela nadilazi dobro vanjskih stvari, teži su grijesi kojima se nanosi šteta tijelu nego oni kojima se nanosi šteta vanjskim stvarima. Odatle je među ostalim grijesima koji su protiv bližnjega teže ubojstvo, po kojemu se oduzima život bližnjega koji već stvarno postoji; posljedično pak preljub, koji je protiv dužnoga reda ljudskoga rađanja, po kojemu je ulazak u život. Posljedično su pak vanjska dobra. Među kojima dobar glas nadvisuje bogatstva, stoga što je bliži duhovnim dobrima, odatle se kaže u Izr 22: „bolje je dobro ime nego mnoga bogatstva“. I stoga je ogovaranje, prema svojemu rodu, veći grijeh od krađe, manji ipak od ubojstva ili preljuba. Može ipak biti drugi red zbog otegotnih ili olakotnih okolnosti. Po akcidentu se pak težina grijeha promatra sa strane onoga koji griješi, koji teže griješi ako griješi iz promišljanja nego ako griješi iz slabosti ili neopreza. I prema tome grijesi govora imaju određenu lakoću, utoliko što lako proizlaze iz omaknuta jezika, bez velikoga promišljanja.
Odgovor na 1. prigovor: oni koji ogovaraju Krista sprječavajući vjeru njegovih udova, oduzimaju od njegova božanstva, na koje se vjera oslanja. Odatle to nije jednostavno ogovaranje, nego hula.
Odgovor na 2. prigovor: teži je grijeh uvreda nego ogovaranje, utoliko što ima veći prijezir prema bližnjemu, kao što je i otimačina teži grijeh od krađe, kako je gore rečeno. Ipak uvreda nije teži grijeh od preljuba; ne mjeri se naime težina preljuba iz spajanja tijelâ, nego iz nereda ljudskoga rađanja. Uvredljivac pak ne uzrokuje dostatno neprijateljstvo u drugome, nego samo povodno razdjeljuje sjedinjene, utoliko naime što time što iznosi zla drugoga, druge, koliko je do njega, odvaja od njegova prijateljstva, premda na to njegovim riječima nisu prisiljeni. Tako je također i onaj koji ogovara povodno ubojica, utoliko naime što svojim riječima daje drugomu povod da bližnjega mrzi ili prezire. Poradi čega se u Klementovoj poslanici kaže da su oni koji ogovaraju ubojice, naime povodno, „jer tko mrzi brata svoga, ubojica je“, kako se kaže u 1 Iv 3.
Odgovor na 3. prigovor: jer srdžba traži naočigled nanijeti osvetu, kako Filozof kaže u II. Rhet., stoga ogovaranje, koje je u tajnosti, nije kći srdžbe, kao uvreda; nego radije zavisti, koja se trudi na bilo koji način umanjiti slavu bližnjega. Pa ipak poradi toga ne slijedi da je ogovaranje teže od uvrede, jer iz manje mane može nastati veći grijeh, kao što iz srdžbe nastaju ubojstvo i hula. Podrijetlo se naime grijeha promatra prema nagnuću k cilju, što je sa strane obraćanja; a težina se grijeha više promatra sa strane odvraćanja.
Odgovor na 4. prigovor: jer se čovjek raduje u presudi svojih usta, kako se kaže u Izr 15, odatle je to da onaj koji ogovara počinje više ljubiti i vjerovati onome što govori; i posljedično bližnjega više mrziti; i tako se više udaljavati od spoznaje istine. Taj ipak učinak može slijediti također i iz drugih grijeha koji pripadaju mržnji prema bližnjemu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.