Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 73, a. 2

Je li smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da ogovaranje nije smrtni grijeh. Nijedan naime čin kreposti nije smrtni grijeh. No otkriti skriveni grijeh, što, kako je rečeno, pripada ogovaranju, jest čin kreposti: ili ljubavi, dok netko prijavljuje bratov grijeh namjeravajući njegov popravak; ili također jest čin pravednosti, dok tko brata optužuje. Dakle, ogovaranje nije smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, na ono iz Izr 24: „s ogovaračima se ne miješaj“, Glosa kaže: „od ove mane posebno pogiba sav ljudski rod“. No nijedan se smrtni grijeh ne nalazi u svem ljudskom rodu, jer se mnogi ustežu od smrtnoga grijeha; laki su pak grijesi oni koji se nalaze u svima. Dakle, ogovaranje je laki grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin, u homiliji De igne purgatorio, među sitne grijehe stavlja to kada sa svakom lakoćom ili lakomislenošću zlo govorimo, što pripada ogovaranju. Dakle, ogovaranje je laki grijeh.

Naprotiv, u Rim 1 kaže se: „ogovarači, Bogu mrski“, što se stoga dodaje, kako kaže Glosa, „da se ne bi smatralo lakim stoga što se sastoji u riječima“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, grijesi riječi ponajviše se imaju prosuđivati iz namjere onoga koji govori. Ogovaranje se pak, prema svojoj naravi, usmjeruje na ocrnjivanje čijega glasa. Odatle onaj, po sebi govoreći, ogovara tko radi toga o nekome loše govori, dok je on odsutan, da ocrni njegov glas. Oduzeti pak komu glas vrlo je teško, jer među vremenitim stvarima dobar glas se čini biti dragocjeniji, zbog čijega se nedostatka čovjek sprječava u činjenju mnogih dobrih djela. Zbog čega se kaže u Sir 41: „skrbi se o dobru imenu, jer će ti ono dulje ostati nego tisuću velikih i dragocjenih blaga“. I stoga je ogovaranje, po sebi govoreći, smrtni grijeh. Događa se ipak katkada da tko rekne neke riječi po kojima se umanjuje čiji glas ne namjeravajući to, nego nešto drugo; to pak ne znači ogovarati po sebi i formalno govoreći, nego samo tvarno i kao po akcidentu. Pa ako uistinu riječi po kojima se glas drugoga umanjuje tko izrekne radi nekoga dobra ili nužnoga, uz opsluživanje dužnih okolnosti, nije grijeh, niti se može nazvati ogovaranjem. Ako pak izrekne iz lakomislenosti duše, ili radi nečega nenužnoga, nije smrtni grijeh; osim možda ako riječ koja se kaže bude toliko teška da zamjetno povrijedi čiji glas, i poglavito u onome što pripada čestitosti života; jer to iz samoga roda riječi ima narav smrtnoga grijeha. I dužan je tko na povrat glasa, kao na povrat bilo koje oduzete stvari, na onaj način kako je gore rečeno kad se raspravljalo o povratu.

Odgovor na 1. prigovor: otkriti skriveni grijeh nekoga prijavljujući radi njegova popravka, ili optužujući radi dobra javne pravednosti, ne znači ogovarati, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ona Glosa ne kaže da se ogovaranje nalazi u svem ljudskom rodu, nego dodaje: gotovo. Kako zato što je bezumnika beskonačan broj, i malo je onih koji hode putem spasenja; tako također zato što je malo ili nimalo onih koji katkada iz lakomislenosti duše ne reknu nešto odakle se u nečemu, makar lakše, umanjuje tuđi glas; jer kako se kaže u Jak 3: „ako tko u riječi ne griješi, taj je savršen muž“.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin govori u onom slučaju kada tko rekne neko lako zlo o drugome ne iz namjere nanošenja štete, nego iz lakomislenosti duše ili iz omaknuta jezika.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.