Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 73, a. 1

Što je ogovaranje

Prigovor 1. Čini se da ogovaranje nije ocrnjivanje tuđega glasa po skrivenim riječima, kako neki definiraju. Skriveno naime i očito jesu okolnosti koje ne uspostavljaju vrstu grijeha, jer grijehu je akcidentalno to da se za nj zna od mnogih ili od nekolicine. No ono što ne uspostavlja vrstu grijeha ne pripada njegovoj naravi, niti se treba staviti u njegovu definiciju. Dakle, naravi ogovaranja ne pripada to da biva po skrivenim riječima.

Prigovor 2. Nadalje, naravi glasa pripada javna spoznaja. Ako se dakle ogovaranjem ocrnjuje čiji glas, to se neće moći dogoditi po skrivenim riječima, nego po riječima izrečenima naočigled.

Prigovor 3. Nadalje, onaj ogovara tko nešto oduzima ili umanjuje od onoga što jest. No katkada se čiji glas ocrnjuje čak i ako se ništa ne oduzme od istine, na primjer kada tko istinite zločine nekoga razotkrije. Dakle, nije svako ocrnjivanje glasa ogovaranje.

Naprotiv, kaže se u Prop 10: „ako zmija ujeda u šutnji, ništa manje od nje nema onaj koji potajno ogovara“. Dakle, potajno ujedati nečiji glas znači ogovarati.

Odgovaram: kao što djelom netko drugomu šteti dvostruko: naočigled uistinu, kao u otimačini ili bilo kojem nanesenom nasilju; a potajno, kao u krađi i prijevarnom udarcu; tako također riječju netko dvostruko nekoga povređuje: na jedan način naočigled, i to biva po uvredi, kako je gore rečeno; na drugi način potajno, i to biva po ogovaranju. Iz toga pak što netko naočigled izriče riječi protiv drugoga, čini se da ga malo cijeni, odatle se iz toga samoga obeščašćuje, i stoga uvreda nanosi štetu časti onoga protiv koga se izriče. No tko riječi protiv nekoga izriče u tajnosti, čini se da ga se više boji nego što ga malo cijeni, odatle ne nanosi izravno štetu časti, nego glasu; utoliko što, izričući takve riječi potajno, koliko je do njega, čini da oni koji slušaju imaju loše mišljenje o onome protiv koga govori. To se naime čini da namjerava, i na to nastoji onaj koji ogovara, da se povjeruje njegovim riječima. Odatle je očito da se ogovaranje razlikuje od uvrede dvostruko. Na jedan način što se tiče načina iznošenja riječi, jer naime uvredljivac govori protiv nekoga naočigled, a ogovarač potajno. Na drugi način što se tiče namjeravanoga cilja, ili što se tiče nanesene štete, jer naime uvredljivac oduzima od časti, a ogovarač od glasa.

Odgovor na 1. prigovor: u nehotičnim razmjenama, na koje se svode sve štete nanesene bližnjemu riječju ili djelom, skriveno i očito čini različitom narav grijeha, jer je jedna narav nehotičnoga po nasilju, a druga po neznanju, kako je gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: riječi ogovaranja nazivaju se skrivenima ne jednostavno, nego u usporedbi s onim o kome se govore, jer se govore dok je on odsutan i u neznanju. No uvredljivac govori čovjeku u lice. Odatle ako tko o drugome zlo govori pred mnogima, dok je on odsutan, ogovaranje je; ako pak dok je samo on prisutan, uvreda je. Premda i ako jednome samome netko o odsutnome zlo rekne, kvari njegov glas, ne u cjelini, nego djelomično.

Odgovor na 3. prigovor: za nekoga se kaže da ogovara ne zato što umanjuje od istine, nego zato što umanjuje njegov glas. Što biva uistinu katkada izravno, katkada neizravno. Izravno uistinu na četiri načina: na jedan način kada drugomu nameće laž; drugo, kada grijeh uvećava svojim riječima; treće, kada skriveno otkriva; četvrto, kada ono što je dobro kaže da je učinjeno sa zlom namjerom. Neizravno pak: ili niječući dobro drugoga; ili zlobno prešućujući.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.