Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 73, a. 4

Griješi li tko slušajući ogovaranje

Prigovor 1. Čini se da slušatelj koji podnosi onoga koji ogovara ne griješi teško. Nitko naime nije više dužan drugomu nego samome sebi. No hvalevrijedno je ako čovjek strpljivo podnosi svoje ogovarače, Grgur naime kaže, Super Ezechielem, 9. homilija: „jezike onih koji ogovaraju, kao što našim nastojanjem ne trebamo poticati, da sami ne propadnu; tako po njihovoj zloći potaknute trebamo ravnodušno podnositi, kako bi nam zasluga rasla“. Dakle, ne griješi tko ako se ogovaranjima drugih ne opre.

Prigovor 2. Nadalje, u Sir 4 kaže se: „ne proturječi riječi istine nipošto“. No katkada tko ogovara govoreći riječi istine, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da čovjek nije uvijek dužan opirati se ogovaranjima.

Prigovor 3. Nadalje, nitko ne treba priječiti ono što je na korist drugima. No ogovaranje je često na korist onima protiv kojih se ogovara, papa naime Pio kaže: „katkada se ogovaranje podiže protiv dobrih, kako bi one koje je ili domaće laskanje ili naklonost drugih uzvisila u visine, ogovaranje ponizilo“. Dakle, nitko ne treba priječiti ogovaranja.

Naprotiv, Jeronim kaže: „čuvaj se da nemaš jezik ili uši koje svrbe, bilo da druge ogovaraš, bilo da druge slušaš kako ogovaraju“.

Odgovaram: prema apostolu, u Rim 1: „dostojni su smrti ne samo oni koji čine grijehe, nego i oni koji povlađuju onima koji čine grijehe“. Što uistinu biva dvostruko. Na jedan način, izravno, kada naime tko navodi drugoga na grijeh, ili mu se grijeh sviđa. Na drugi način, neizravno, kada se naime ne opire, premda se može oprijeti; a to biva katkada ne zato što bi se grijeh sviđao, nego zbog nekoga ljudskoga straha. Treba dakle reći da ako tko sluša ogovaranja bez opiranja, čini se da povlađuje onome koji ogovara, odatle postaje dionikom njegova grijeha. Pa ako ga uistinu navodi na ogovaranje, ili mu se barem ogovaranje sviđa, zbog mržnje prema onome koga se ogovara, ne griješi manje od onoga koji ogovara, a katkada i više. Odatle Bernard kaže: „ogovarati ili slušati onoga koji ogovara, što je od toga pogubnije, ne bih lako rekao“. Ako pak mu se grijeh ne sviđa, nego iz straha ili nemara ili također nekoga srama propusti odbiti onoga koji ogovara, griješi uistinu, ali mnogo manje od onoga koji ogovara, i ponajčešće lako. Katkada to također može biti smrtni grijeh: ili zbog toga što komu po službi pripada ispraviti onoga koji ogovara; ili zbog neke posljedične opasnosti; ili zbog korijena, po kojemu ljudski strah katkada može biti smrtni grijeh, kako je gore navedeno.

Odgovor na 1. prigovor: svoja ogovaranja nitko ne sluša, jer naime zla koja se o komu govore dok on sluša nisu ogovaranja, vlastito govoreći, nego uvrede, kako je rečeno. Mogu ipak do spoznaje nekoga doći ogovaranja protiv njega učinjena po izvještajima drugih. I tada je njegove prosudbe trpjeti štetu svojega glasa, osim ako to ne prelazi u opasnost drugih, kako je gore rečeno. I stoga se u tome može pohvaliti njegova strpljivost što strpljivo podnosi vlastita ogovaranja. Nije pak njegove prosudbe da dopušta štetu glasa drugoga. I stoga mu se uračunava u krivnju ako se ne opre, premda se može oprijeti, po istom razlogu po kojemu je tko dužan podići tuđega magarca koji leži pod teretom, kako se zapovijeda u Pnz 22.

Odgovor na 2. prigovor: ne treba se uvijek tko oprijeti onome koji ogovara optužujući ga za laž, poglavito ako tko zna da je istina ono što se govori. Nego ga treba riječima ukoriti zbog toga što griješi ogovarajući brata, ili barem pokazati da mu se ogovaranje ne sviđa po žalosti lica; jer kako se kaže u Izr 25: „sjeverni vjetar rastjeruje kiše, a žalosno lice jezik koji ogovara“.

Odgovor na 3. prigovor: korist koja proizlazi iz ogovaranja nije iz namjere onoga koji ogovara, nego iz Božje odredbe, koji iz svakoga zla izvodi dobro. I stoga se ništa manje ne treba opirati onima koji ogovaraju, kao i razbojnicima ili tlačiteljima drugih, premda odatle potlačenima ili opljačkanima po strpljivosti raste zasluga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.