II-II, q. 72, a. 3
Treba li uvredljivce obuzdavati
Prigovor 1. Čini se da tko ne treba podnositi uvrede koje su mu nanesene. Tko naime podnosi uvredu koja mu je nanesena, hrani drskost onoga koji pogrđuje. No to ne treba činiti. Dakle, čovjek ne treba podnositi uvredu koja mu je nanesena, nego radije odgovoriti onome koji pogrđuje.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek treba više ljubiti sebe nego drugoga. No nitko ne treba podnositi da se drugomu nanosi pogrda, odatle se kaže u Izr 26: „tko bezumnomu nameće šutnju, ublažava gnjev“. Dakle, također nitko ne treba podnositi uvrede nanesene sebi.
Prigovor 3. Nadalje, nije dopušteno nikomu osvećivati samoga sebe, prema onome: „moja je osveta, i ja ću uzvratiti“. No netko ne opirući se uvredi sam sebe osvećuje, prema onome Krizostomovu: „ako se želiš osvetiti, šuti, i zadao si mu poguban udarac“. Dakle, nitko ne treba, šuteći, podnositi uvredljive riječi, nego radije odgovoriti.
Naprotiv, kaže se u Psaltiru: „koji su tražili zla meni, govorili su ispraznosti“; i poslije dodaje: „a ja sam kao gluh ne slušao, i kao nijem ne otvarajući usta svoja“.
Odgovaram: kao što je strpljivost nužna u onome što se čini protiv nas, tako također u onome što se protiv nas govori. Zapovijedi pak strpljivosti u onome što se čini protiv nas valja imati u pripravnosti duše, kako Augustin, u knjizi De sermone Domini in monte, tumači onu Gospodinovu zapovijed: „ako te tko udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi“, da naime čovjek bude spreman to učiniti ako bude trebalo; no ipak to nije uvijek dužan činiti na djelu, jer niti sam Gospodin to nije učinio, nego je, kad je primio pljusku, rekao: zašto me udaraš?, kako se nalazi u Iv 18. I stoga također oko uvredljivih riječi koje se govore protiv nas valja isto razumjeti. Dužni smo naime imati dušu spremnu na podnošenje uvreda ako bude probitačno. Katkada pak treba da nanesenu uvredu odbijemo, ponajviše zbog dvoga. Prvo uistinu zbog dobra onoga koji uvredu nanosi, da se naime njegova drskost obuzda i da ubuduće takvo što ne pokušava; prema onome iz Izr 26: „odgovori bezumnomu prema njegovoj bezumnosti, da se sam sebi ne učini mudrim“. Na drugi način, zbog dobra mnogih, čiji se napredak priječi po uvredama koje su nama nanesene. Odatle Grgur kaže, Super Ezechielem, 9. homilija: „oni čiji je život postavljen kao primjer za nasljedovanje, trebaju, ako mogu, obuzdati riječi onih koji ih ogovaraju, da njihovo propovijedanje ne bi prestali slušati oni koji su mogli slušati, pa ostajući u opakim običajima, prezru dobro živjeti“.
Odgovor na 1. prigovor: drskost uvredljiva pogrđivača treba tko umjereno obuzdati, naime zbog dužnosti ljubavi, a ne zbog požude za privatnom čašću. Odatle se kaže u Izr 26: „ne odgovaraj bezumnomu prema njegovoj bezumnosti, da ne postaneš sličan njemu“.
Odgovor na 2. prigovor: u tome što tko tuđe uvrede obuzdava, ne strahuje se tako od požude za privatnom čašću kao kad tko odbija vlastite uvrede; štoviše se čini da to više proizlazi iz nagnuća ljubavi.
Odgovor na 3. prigovor: ako bi tko s tom nakanom šutio da šuteći onoga koji vrijeđa izazove na gnjev, to bi pripadalo osveti. No ako tko šuti želeći dati mjesta gnjevu, to je hvalevrijedno. Odatle se kaže u Sir 8: „ne parniči se s jezičavim čovjekom, i ne meći na njegovu vatru drva“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.