Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 72, a. 2

Je li svaka uvreda smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da uvreda, ili pogrda, nije smrtni grijeh. Nijedan naime smrtni grijeh nije čin neke kreposti. No pogrđivati je čin neke kreposti, naime dosjetljivosti, kojoj pripada dobro pogrđivati, prema Filozofu, u IV. Ethic. Dakle, pogrda, ili uvreda, nije smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, smrtni se grijeh ne nalazi u savršenim muževima. Koji ipak katkada izriču pogrde ili uvrede, kao što je očito o apostolu, koji je, u Gal 3, rekao: „o bezumni Galaćani“. I Gospodin kaže, u posljednjem poglavlju Evanđelja po Luki: „o bezumni i spora srca za vjerovanje“. Dakle, pogrda, ili uvreda, nije smrtni grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, premda ono što je laki grijeh po rodu može postati smrtnim, ipak grijeh koji je po rodu smrtan ne može biti lak, kako je gore navedeno. Ako bi dakle izricanje pogrde ili uvrede bilo smrtni grijeh po svojemu rodu, slijedilo bi da bi uvijek bilo smrtni grijeh. Što se čini biti lažno, kao što je očito u onome koji nepromišljeno i iz nepažnje, ili iz laka gnjeva izrekne neku uvredljivu riječ. Nije dakle uvreda ili pogrda po svojemu rodu smrtni grijeh.

Naprotiv, ništa ne zaslužuje vječnu kaznu pakla osim smrtnoga grijeha. No pogrda ili uvreda zaslužuje kaznu pakla, prema onome iz Mt 5: „tko rekne bratu svome: luđače, bit će kriv ognju paklenomu“. Dakle, pogrda ili uvreda jest smrtni grijeh.

Odgovaram: kako je gore rečeno, riječi utoliko ukoliko su određeni glasovi nisu na štetu drugima, nego utoliko ukoliko nešto označuju. Koje uistinu označivanje proizlazi iz unutarnjega nagnuća. I stoga se u grijesima riječi ponajviše čini da treba razmotriti iz kojega nagnuća tko riječi izriče. Budući da dakle pogrda, ili uvreda, po samoj svojoj naravi uključuje određeno oduzimanje časti, ako se namjera onoga koji izriče usmjeruje na to da tko po riječima koje izriče oduzme čast drugoga, to je vlastito i po sebi izricanje pogrde ili uvrede. I to je smrtni grijeh, ne manje nego krađa ili otimačina; čovjek naime ne ljubi manje svoju čast nego posjedovanu stvar. Ako pak tko riječ pogrde ili uvrede drugomu rekne, ipak ne s namjerom oduzimanja časti, nego možda radi popravka ili radi nečega takvoga, ne izriče pogrdu ili uvredu formalno i po sebi, nego po akcidentu i tvarno, utoliko naime što govori ono što može biti pogrda ili uvreda. Odatle to može biti katkada laki grijeh; a katkada bez ikakva grijeha. U čemu je ipak nužna razboritost, da se čovjek umjereno takvim riječima služi. Jer mogla bi biti tako teška pogrda da bi, izrečena iz neopreza, oduzela čast onoga protiv koga bi se izrekla. I tada bi čovjek mogao sagriješiti smrtno čak i ako ne bi namjeravao oduzimanje časti drugoga. Kao što također ako tko, neoprezno udarajući drugoga u šali, teško povrijedi, nije bez krivnje.

Odgovor na 1. prigovor: dosjetljivu čovjeku pripada reći neku laku pogrdu, ne radi oduzimanja časti ili radi ožalošćenja onoga protiv koga se govori, nego radije radi naslade i šale. I to može biti bez grijeha, ako se opslužuju dužne okolnosti. Ako se pak tko ne ustručava ožalostiti onoga protiv koga se takva šaljiva pogrda izriče, samo da drugima pobudi smijeh, to je manovito, kako se ondje kaže.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je dopušteno nekoga udariti ili u stvarima oštetiti radi stege, tako također i radi stege može tko drugomu, koga je dužan ispraviti, reći neku pogrdnu riječ. I na taj je način Gospodin učenike nazvao bezumnima, a apostol Galaćane nerazumnima. Ipak, kako Augustin kaže, u knjizi De sermone Domini in monte, „rijetko, i iz velike nužde treba primjenjivati ukore, u kojima nastojmo ne da se služi nama, nego Gospodinu“.

Odgovor na 3. prigovor: budući da grijeh pogrde ili uvrede ovisi o namjeri onoga koji govori, može se dogoditi da bude laki grijeh, ako je laka pogrda, koja čovjeka ne obeščašćuje mnogo, i izrekne se iz neke lakomislenosti duha ili iz laka gnjeva, bez čvrste nakane da se koga obeščasti; na primjer kada tko namjerava nekoga takvom riječju samo lakše ožalostiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.