Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 71, a. 3

Griješi li odvjetnik braneći nepravednu parnicu

Prigovor 1. Čini se da odvjetnik ne griješi ako brani nepravednu parnicu. Kao što se naime pokazuje vještina liječnika ako izliječi beznadnu bolest, tako se također pokazuje vještina odvjetnika ako može braniti i nepravednu parnicu. No liječnik se hvali ako izliječi beznadnu bolest. Dakle, i odvjetnik ne griješi, nego ga štoviše valja hvaliti, ako brani nepravednu parnicu.

Prigovor 2. Nadalje, od svakoga je grijeha dopušteno odustati. No odvjetnik se kažnjava ako izda svoju parnicu, kako se nalazi u II., pit. III. Dakle, odvjetnik ne griješi braneći nepravednu parnicu, ako ju je preuzeo braniti.

Prigovor 3. Nadalje, većim se čini biti grijehom ako se posluži nepravdom radi obrane pravedne parnice, na primjer izvodeći lažne svjedoke ili navodeći lažne zakone, nego braneći nepravednu parnicu; jer ovo je grijeh u obliku, a ono u tvari. No čini se da je odvjetniku dopušteno služiti se takvim lukavštinama, kao što je vojniku dopušteno boriti se iz zasjede. Dakle, čini se da odvjetnik ne griješi ako brani nepravednu parnicu.

Naprotiv, kaže se u 2 Ljet 19: „bezbožniku pružaš pomoć, i stoga si zaslužio gnjev Gospodnji“. No odvjetnik koji brani nepravednu parnicu bezbožniku pruža pomoć. Dakle, griješeći, zaslužuje gnjev Gospodnji.

Odgovaram: nedopušteno je komu sudjelovati u činjenju zla bilo savjetovanjem, bilo pomaganjem, bilo kojim god povlađivanjem; jer onaj koji savjetuje i pomaže na neki je način onaj koji čini; a apostol kaže, u Rim 1, da su „dostojni smrti ne samo oni koji čine grijeh, nego i oni koji povlađuju onima koji čine“. Odatle je i gore rečeno da su svi takvi obvezani na povrat. Bjelodano je pak da odvjetnik i pomoć i savjet pruža onome čiju parnicu zastupa. Odatle ako svjesno brani nepravednu parnicu, bez sumnje teško griješi; i obvezan je na naknadu one štete koju je protiv pravednosti po njegovoj pomoći pretrpjela druga stranka. Ako pak iz neznanja brani nepravednu parnicu, smatrajući je pravednom, ispričava se prema načinu na koji neznanje može ispričati.

Odgovor na 1. prigovor: liječnik preuzimajući na njegu beznadnu bolest nikomu ne nanosi nepravdu. Odvjetnik pak preuzimajući nepravednu parnicu nepravedno šteti onome protiv koga pruža zastupanje. I stoga nije jednak razlog. Premda se naime čini hvalevrijednim što se tiče vještine umijeća, ipak griješi što se tiče nepravednosti volje, kojom zlorabi umijeće na zlo.

Odgovor na 2. prigovor: odvjetnik, ako je u početku vjerovao da je parnica pravedna, a poslije se u tijeku pokaže da je nepravedna, ne smije je izdati, tako naime da pomogne drugu stranku ili tajne svoje parnice otkrije drugoj stranci. Može ipak i dužan je parnicu napustiti; ili onoga čiju parnicu vodi potaknuti na odustajanje ili na nagodbu, bez štete za protivnika.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, vojniku ili vojskovođi dopušteno je u pravednom ratu postupati iz zasjede razborito skrivajući ono što treba činiti, no ne prijevarno čineći neistinu, jer i neprijatelju valja čuvati vjeru, kako Tulije kaže u III. De officiis. Odatle je i odvjetniku koji brani pravednu parnicu dopušteno razborito skrivati ono čime bi se mogao spriječiti njezin tijek, no nije mu dopušteno poslužiti se nikakvom lažnošću.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.