II-II, q. 71, a. 4
Griješi li primajući novac za svoje zastupanje
Prigovor 1. Čini se da odvjetniku nije dopušteno za svoje zastupanje primati novac. Djela se naime milosrđa ne trebaju činiti s obzirom na ljudsku nagradu, prema onome iz Lk 14: „kad priređuješ ručak ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe zauzvrat pozvali te ti tako bilo uzvraćeno“. No pružati zastupanje čijoj parnici pripada djelima milosrđa, kako je rečeno. Dakle, nije dopušteno odvjetniku primati novčanu nagradu za pruženo zastupanje.
Prigovor 2. Nadalje, duhovno se ne smije razmjenjivati za vremenito. No pruženo se zastupanje čini biti nešto duhovno, budući da je uporaba znanja prava. Dakle, nije dopušteno odvjetniku za pruženo zastupanje primati novac.
Prigovor 3. Nadalje, kao što na sud dolazi osoba odvjetnika, tako također osoba suca i osoba svjedoka. No prema Augustinu, Ad Macedonium, „ne smije sudac prodavati pravedan sud, niti svjedok istinito svjedočanstvo“. Dakle, niti odvjetnik neće moći prodavati pravedno zastupanje.
Naprotiv, Augustin ondje kaže da „odvjetnik dopušteno prodaje pravedno zastupanje, a pravnik istinit savjet“.
Odgovaram: za ono što tko nije dužan drugome pružiti, može pravedno za to pružanje primiti naknadu. Bjelodano je pak da odvjetnik nije uvijek dužan pružati zastupanje ili davati savjet parnicama drugih. I stoga ako proda svoje zastupanje ili savjet, ne radi protiv pravednosti. I isti je razlog o liječniku koji pruža pomoć radi liječenja, i o svim drugim takvim osobama, samo ako umjereno primaju, uzevši u obzir položaj osoba i poslova i truda, te običaj kraja. Ako pak po bezočnosti nešto neumjereno iznudi, griješi protiv pravednosti. Odatle Augustin kaže, Ad Macedonium, da se „ono što je od ovih iznuđeno neumjerenom bezočnošću običava tražiti natrag, a ono što je dano po podnošljivu običaju ne običava“.
Odgovor na 1. prigovor: ono što čovjek može milosrdno činiti, nije uvijek dužan činiti besplatno; inače nikomu ne bi bilo dopušteno prodati neku stvar, jer svaku stvar čovjek može milosrdno pružiti. No kada je milosrdno pruža, ne treba tražiti ljudsku, nego božansku nagradu. I slično odvjetnik, kada parnici siromaha milosrdno pruža zastupanje, ne treba namjeravati ljudsku nagradu, nego božansku; ipak nije uvijek dužan besplatno pružati zastupanje.
Odgovor na 2. prigovor: premda je znanje prava nešto duhovno, ipak se njegova uporaba zbiva tjelesnim radom. I stoga je za njegovu naknadu dopušteno primati novac; inače nijednomu obrtniku ne bi bilo dopušteno zarađivati od svojega zanata.
Odgovor na 3. prigovor: sudac i svjedok zajednički su objema strankama, jer je sudac dužan izreći pravednu presudu, a svjedok je dužan reći istinito svjedočanstvo; pravednost pak i istina ne naginju se na jednu stranu više nego na drugu. I stoga su sucima iz javnoga određene plaće za trud; a svjedoci primaju, ne kao cijenu svjedočanstva, nego kao plaću za trud, troškove ili od obiju stranaka ili od one od koje se privode, jer nitko nikada ne vojari o svojem trošku, kako se kaže u 1 Kor 9. No odvjetnik brani samo jednu stranku. I stoga dopušteno može primiti cijenu od stranke kojoj pomaže.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.