II-II, q. 71, a. 2
Treba li nekoga odvratiti od odvjetničke službe
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno neki prema zakonima odvraćaju od odvjetničke službe. Od djelâ naime milosrđa nitko ne treba biti odvraćen. No pružati zastupanje u parnicama pripada djelima milosrđa, kako je rečeno. Dakle, nitko ne treba biti odvraćen od te službe.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da protivni uzroci nemaju isti učinak. No biti predan božanskim stvarima i biti predan grijesima jest protivno. Neprikladno se dakle isključuju od odvjetničke službe neki zbog posvećenoga života, kao redovnici i klerici; a neki zbog krivnje, kao oni na zlu glasu i krivovjernici.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek treba ljubiti bližnjega kao samoga sebe. No učinku ljubavi pripada da neki odvjetnik zastupa čiju parnicu. Neprikladno se dakle nekima kojima se dopušta vlast odvjetništva za same sebe zabranjuje zastupati parnice drugih.
Naprotiv, u III., pit. VII, mnoge se osobe odvraćaju od službe traženja prava.
Odgovaram: netko se sprječava od nekoga čina iz dvostrukoga razloga: na jedan način, zbog nemoći; na drugi način, zbog nedoličnosti. No nemoć jednostavno isključuje nekoga od čina, a nedoličnost ne isključuje posve, jer nužnost može ukloniti nedoličnost. Tako se dakle od odvjetničke službe zabranjuju neki zbog nemoći, stoga što im nedostaje osjet: ili unutarnji, kao mahniti i maloljetni; ili vanjski, kao gluhi i nijemi. Odvjetniku je naime nužna i unutarnja vještina, kojom bi mogao prikladno pokazati pravednost preuzete parnice, i opet govor sa sluhom, kako bi mogao i izricati i slušati što mu se govori. Odatle onima koji u tome trpe nedostatak posve se zabranjuje da budu odvjetnici, ni za sebe ni za druge. Doličnost pak obavljanja te službe dokida se dvostruko. Na jedan način, iz toga što je tko obvezan na veće stvari. Odatle redovnicima i prezbiterima ne dolikuje u bilo kojoj parnici biti odvjetnici, niti klericima u svjetovnom sudu, jer su takve osobe vezane uz božanske stvari. Na drugi način, zbog nedostatka osobe: ili tjelesnoga, kao što je očito o slijepima, koji ne bi mogli prikladno stajati pred sucem; ili duhovnoga, ne dolikuje naime da branitelj tuđe pravednosti bude onaj koji je u samome sebi prezreo pravednost. I stoga osobe na zlu glasu, nevjernici i osuđeni za teške zločine nisu dolično odvjetnici. Ipak se pred takvom nedoličnošću pretpostavlja nužnost. I poradi toga takve se osobe mogu za same sebe, ili za s njima povezane osobe, poslužiti odvjetničkom službom. Odatle i klerici mogu biti odvjetnici za svoje crkve, a redovnici za parnicu svojega samostana, ako opat zapovjedi.
Odgovor na 1. prigovor: od djelâ milosrđa katkada se neki zbog nemoći, a katkada također zbog nedoličnosti sprječavaju. Ne dolikuju naime sva djela milosrđa svima, kao što bezumnima ne dolikuje davati savjet, niti neukima poučavati.
Odgovor na 2. prigovor: kao što se krepost kvari po pretjeranosti i nedostatku, tako tko postaje nedoličan i po većemu i po manjemu. I poradi toga neki se odvraćaju od pružanja zastupanja u parnicama jer su veći od takve službe, kao redovnici i klerici; a neki pak jer su manji nego što bi im ta služba pristajala, kao oni na zlu glasu i nevjernici.
Odgovor na 3. prigovor: ne prijeti čovjeku tako nužnost zastupati parnice drugih kao vlastite, jer drugi mogu sebi pomoći drukčije. Odatle nije jednak razlog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.