Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 71, a. 1

Je li odvjetnik dužan pružiti zastupanje parnici siromaha

Prigovor 1. Čini se da je odvjetnik dužan pružiti zastupanje parnici siromaha. Kaže se naime u Izl 23: „ako vidiš magarca onoga koji te mrzi gdje leži pod teretom, nećeš proći, nego ćeš ga podići s njime“. No ne prijeti manja opasnost siromahu ako se njegova parnica protiv pravednosti guši, nego ako njegov magarac leži pod teretom. Dakle, odvjetnik je dužan pružiti zastupanje parnici siromaha.

Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže, u jednoj homiliji: „onaj tko ima razum neka se posve pobrine da ne šuti; onaj tko ima obilje stvari neka u milosrđu ne obamre; onaj tko ima umijeće kojim upravlja, neka njegovu uporabu podijeli s bližnjim; onaj tko ima priliku govoriti pred bogatašem, neka posreduje za siromahe; imenom se naime talenta svakome uračunava i ono najmanje što je primio“. No povjereni talent ne skrivati, nego vjerno dijeliti svatko je dužan, što je očito iz kazne sluge koji skriva talent, u Mt 25. Dakle, odvjetnik je dužan govoriti za siromahe.

Prigovor 3. Nadalje, zapovijed o ispunjavanju djelâ milosrđa, budući da je potvrdna, obvezuje s obzirom na mjesto i vrijeme, što je ponajviše u potrebi. No vrijeme se potrebe čini biti onda kada se parnica nekoga siromaha guši. Dakle, u takvu se slučaju čini da je odvjetnik dužan pružiti zastupanje siromasima.

Naprotiv, nije manja potreba onoga koji oskudijeva u hrani nego onoga koji oskudijeva u odvjetniku. No onaj tko ima mogućnost nahraniti nije uvijek dužan nahraniti siromaha. Dakle, niti je odvjetnik uvijek dužan pružiti zastupanje parnici siromaha.

Odgovaram: budući da pružanje zastupanja parnici siromaha pripada djelu milosrđa, isto ovdje valja reći što je i gore o drugim djelima milosrđa rečeno. Nitko naime ne dostaje pružiti djelo milosrđa svim potrebitima. I stoga kako Augustin kaže, u I. De doctrina christiana, „budući da ne možeš svima koristiti, ponajviše se valja pobrinuti za one koji su ti prema prilikama mjesta i vremenâ ili kojih god stvari tješnje, kao nekim ždrijebom, povezani“. Kaže: prema prilikama mjesta, jer čovjek nije dužan po svijetu tražiti potrebite kojima bi priskočio u pomoć, nego dostaje ako onima koji mu se nađu pruži djelo milosrđa. Odatle se kaže u Izl 23: „ako naiđeš na vola svoga neprijatelja ili magarca koji luta, dovedi ga k njemu“. Dodaje pak: i vremenâ, jer čovjek nije dužan brinuti se za buduću potrebu drugoga, nego dostaje ako priskoči u sadašnjoj potrebi. Odatle se kaže u 1 Iv 3: „tko vidi brata svoga u potrebi i zatvori srce svoje od njega“, i tako dalje. Dodaje pak: ili kojih god stvari, jer čovjek onima koji su s njim povezani kojom god rodbinskom svezom ponajviše treba pružiti skrb; prema onome iz 1 Tim 5: „ako se tko za svoje, a ponajprije za ukućane ne brine, zanijekao je vjeru“. Kada se ipak to stekne, preostaje razmotriti trpi li tko toliku potrebu da nije spremno vidljivo kako bi mu se moglo drukčije pomoći. I u takvu je slučaju dužan pružiti mu djelo milosrđa. Ako pak spremno biva vidljivo kako bi mu se moglo drukčije pomoći, ili po njemu samome ili po drugoj osobi koja je više povezana ili ima veću mogućnost, nije dužan iz nužnosti pomoći potrebitomu, tako da ne čineći to sagriješi; premda, ako pomogne bez takve nužnosti, hvalevrijedno čini. Odatle odvjetnik nije dužan uvijek pružati zastupanje parnici siromaha, nego samo kad se steknu navedeni uvjeti. Inače bi trebalo da sve druge poslove zanemari, i usmjeri se samo na pomaganje parnicama siromaha. I isto treba reći o liječniku, što se tiče liječenja siromaha.

Odgovor na 1. prigovor: kada magarac leži pod teretom, ne može mu se drukčije pomoći u tome slučaju osim ako mu oni koji nailaze pomognu, i stoga su dužni pomoći. Ne bi pak bili dužni kad bi se od druguda mogao pružiti lijek.

Odgovor na 2. prigovor: čovjek je povjereni mu talent dužan korisno dijeliti, uz očuvanje prilika mjesta i vremenâ i drugih stvari, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: ne uzrokuje svaka potreba dužnost pomaganja, nego samo ona koja je rečena.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.